VIŠE OD RIJEČI

Jerusalim

Odavno fasciniran zidovima, a neosjetljiv prema plaču...
177 pregleda 25 komentar(a)
Jerusalim, Foto: Reuters
Jerusalim, Foto: Reuters
Ažurirano: 01.02.2019. 22:57h

Ako je vjerovati Amosu Ozu - a velikim piscima valja vjerovati - Jerusalim je pedesetih godina bio najluđe moguće mjesto. Kad se zatvore vrata i prozori, svaki stanovnik je nešto pisao. Memoare, priče, političke pamflete, pjesme... Na hebrejskom, jidišu, francuskom ili ruskom. Ovaj čudesni grad okvir je za „Knjigu o ljubavi i tami“, jednu od onih knjiga koje mogu pojasniti mnogo toga.

Glavni grad koji to zapravo ne smije biti. Jer je mnogo veći od države u kojoj se nalazi. Grad u kome su rođeni i Istok i Zapad. Bez patetike i pretjerivanja - postoje gradovi koji su veći od svojih zemalja - gradovi kontinenti: poput Carigrada, Jerusalima, Rima. Grad koji je opstajao kao izmaglica sjećanja. Grad koji je oživio sedamnaest vjekova mrtav jezik. Na koncu i ono najvažnije - Grad u kojem su se srele sve tri monoteističke religije, tako slične, a tako zakrvljene...

Postoje ta nejasna, fluidna, kvantna stanja... Može i ovako i onako. I jest i nije. Kao ona slavna igrarija - misaoni eksperiment Šredingerov sa mačkom u koferu koja je istovremeno i - živa i mrtva... Modernost je osvojila zone nauke (interpretacije svijeta) u kojima izvjesnost gubi smisao. Stvari su neobične, a mi tek treba da razumijemo kako i na koji način su neobične... 

Uz ovaj aktuelni primjer iz „geopoetike“ aktuelizovan (ne)očekivanom Trampovom odlukom o priznanju Jerusalima kao glavnog grada Izraela, evo i jednog primjera iz naše svakodnevice. Ima nešto zabavno a možda i govorljivo u sljedećoj situaciji. Naime, svi mogući odbori vladajuće partije predlažu njenog predjednika, Mila Đukanovića za predsjedničkog kjandidata. Oni, reklo bi se - vide samo njega. Istovremeno, pak, neka služba za dostavljanje sudskih poziva ne može da ga pronađe. A nije da je baš Crna Gora prostrana zemlja. Ta situacija u kojoj, istovremeno, za jedan dio društva postoji samo MĐ, dok, po potrebi, za neke druge segmente društva, on može i da ne postoji. Ovo se opasno približava nekim stanjima i značenjima kvantne mehanike. Ne vjerujem da je moguće drugo objašnjenje. Varaju se oni koji misle da njega mogu objasniti Frojdom i Marksom, Hajdegerom i Česlavom Milošem. Brz Maksa Planka ti uvidi bili bi nepotpuni.

Kao što je teško dokučiti da li je MĐ kandidat ili nije, tako je i jedan glavni grad - to samo za one koji hoće tako da vide stvari. A to nikad nisu čiste situacije.

Svi smo mi jednom otišli iz Jerusalima. Jednako koliko iz evroazijskih stepa.

Grad koji je predodređen da na mnogo načina i jeste i nije. Imali smo i Nebeski Jerusalim, i Drugi Jeruslaim, i Novi Jerusalim... najteže je izgleda izboriti se sa starim (dobrim) Jerusalimom. Jer on je stvaran, za razliku od voznesenih projekcija mesijanskog ili sličnih usmjerenja. 

Svaki Evropljanin je, stotinama godina, na nivoou teksta prohodao jeruslamskim uličicama. Biblija, zapravo Novi Zavjet je to omogućio. Ipak, smatram privilegijom što je prve jerusalimske korake moja imaginacija pravila zahvaljujući - Bulgakovu... (Prevod je bio Vide Flaker, a grad - Jeršaleim.)

Tramp se ipak ponaša u ovim stvarima kao slon u staklarskoj radnji. Očito je međunarodna politika iskustvom proteklih decenija ustanovila praksu da nerješivi sukobi budu prevedeni u ne-rat, zamrznuti u međuvremenu jedne umorne civilizacije, u neku vrstu djelatnog kompromisa, gdje se svako pravi da ne vidi dio rješenja koji mu ne odgovara.

Tramp države svijeta doživljava kao DPS domaće penzionere - ima da glasaju za onoga ko im daje novac. Ipak - lijepo je (i moguće) biti među neposlušnima.

Kao razredni starješina koji prijeti - zapisivanjem neposlušnih. Odavno fasciniran zidovima, a neosjetljiv prema plaču...