NEKO DRUGI

Klijentelizam vuče na dno

U našem slučaju, politika jeste klijentelizam. I, još gore, politika jeste korupcija. Kako se izbaviti iz toga, u situaciji kada široke mase krotko i poslušno gutaju sve što im ”patroni” serviraju?

4006 pregleda 0 komentar(a)
Ilustracija, Foto: Printscreen
Ilustracija, Foto: Printscreen

Klijentelizam je u politici praksa, u kojoj utjecajni pojedinci, najčešće na vlasti, dodjeljuju privilegije i čine usluge onima, koji inače na to ne bi imali pravo.

Praksa klijentelizma uspostavlja odnose razmjene utjecaja između onoga koji dodjeljuje ili omogućuje posebne usluge ili privilegije, i za to dobiva protuvrijednost - ili u utjecaju koju druga strana posjeduje ili u posebnim pogodnostima koje spadaju u ovlasti po diskrecijskoj osnovi onoga koji je ”klijent” u odnosu na onoga koji je zaštitnik, pokrovitelj, na latinskom ”patron”.

Upravo to je ono što se događa ovih dana u Hrvatskoj. Bivša potpredsjednica Vlade Martina Dalić, koja je pred skoro tri godine morala otići, teško kompromitirana aferom ”Agrokor”, sada je voljom ”patrona”, u ovom slučaju predsjednika Vlade Andreja Plenkovića, postavljena na mjesto predsjednice Uprave Podravke, poduzeća koje je u mješovitom vlasništvu države, mirovinskih fondova i drugih sitnijih dioničara.

Ovo je školski primjer klijentelizma: naime, Martina Dalić nije imenovana javnim natječajem, što bi ga ova polu-državna firma morala raspisati.

Pritom, država nije ni većinski vlasnik Podravke, pa se tako postavlja pitanje: kako Vlada uopće može imenovati nekoga na čelo tvrtke koja nije u većinskoj vlasti države, i drugo, kako to da nije poštovana institucija javnog natječaja u ovom slučaju, kao i u svim onim prethodnim slučajevima kada je država - s velikim ”D”, a zapravo ”Duboka Država” postavljala na odgovorna, čelna mjesta u paradržavnim institucijama ljude neposrednim imenovanjem.

U oba slučaja riječ je o klijentelističkim odnosima, koji u ulozi ”patrona” vide predsjednika hrvatske Vlade, a u ulozi klijenta vide Martinu Dalić, koja se kompromitirala u aferi ”Borg” na taj način, da je sa skupinom pravnih profesionalaca sudjelovala u formulaciji zakona o spašavanju Agrokora, za što je taj dream team pravnih profesionalaca pokupio ogromne honorare.

A sve to tako, da umjesto da taj posao pišu pravnici zaposleni u državnim službama, unosne poslove dobiju privatnici.

Ili, kako to slikovito prikazuje Jelena Lovrić u Nacionalu - ”američki su fondovi pokupili pare, ruske banke uzele vlasništvo, mali su dioničari izgubili, a savjetnički kružok pod skutom tadašnje ministrice Dalić debelo zaradio”.

Mediji su otkrili sve te makinacije, i umjesto da se spomenuta ministrica ubuduće bavi privatnim biznisom ili svojim hobijima, ona sada biva postavljena na jedno od strateških mjesta hrvatskog gospodarstva.

U klijentelističkim odnosima vrijedi princip - usluga za uslugu. Privilegija za privilegiju. Često je odnos patrona i klijenta okultiran, nevidljiv golom oku, sve se odvija u zakulisnim do ut des (dajem da daš ili, jednostavnije: ja tebi, ti meni) transakcijama.

Transakcije utjecaja i moći su nevidljive, jer se tu ne radi o klasičnoj plavoj ili bilo kakvoj šarenoj kuverti koja ide iz ruke u ruku, već je tu u pitanju dobro zakamuflirani odnos međuovisnosti, pri čemu se protuusluga ne mora materijalizirati odmah, već u vremenskom prostoru koji nije limitiran.

S druge strane, još jedan oblik klijentelizma dobiva svoju legalizaciju u Hrvatskoj, odlukom Visokog upravnog suda da drastično reducira ovlasti Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.

Treći klijentelistički udarac dolazi protivljenjem vladajućih da se ukine obavezna članarina Hrvatskoj gospodarskoj komori i sličnim paradržavnim institucijama, među koje spada i Hrvatska turistička zajednica, anakronizam iz vremena kada su se dijelile brošure po turističkim sajmovima i kada su uopće sajmovi nešto značili, jer su poslovni ljudi putovali i veselili se, a u ovom novom, elektronskom dobu i sajmovi i brošure u fizičkom obliku postali su relikt prošlosti.

Sve to govori, očito i bjelodano, da se Hrvatska nalazi, debelo, u raljama klijentelizma. Baš kao što to govori naslov knjige: ”Hrvatska u raljama klijentelizma: Politike, postupci i posljedice trgovanja institucionalnom moći”, koja je nedavno, pred kraj prošle godine izašla iz tiska.

U izdanju Centra za demokraciju i pravo, koje nosi ime Mike Tripala, ovu su knjigu uredili Goran Radman i Kristijan Kotarski, a okupila je krug istaknutih istraživača.

Među njima i nedavno preminulog kolege Josipa Kregara, koji u tekstu ”Sistemska patologija klijentelizma” raščlanjuje fenomen klijentelizma i povezuje ga s drugom raširenom patologijom hrvatskog društva, a to je nepotizam.

Na klijentelizam i nepotizam ne treba gledati kao na svojevrsne parafenomene našeg društvenog života niti ih pokušavati razumjeti raščlanjivanjem pojedinih slučajeva ili njihovih manifestacija.

Oni su naprosto, po Kregarovom mišljenju, konstitutivni fenomeni jednog društva i njegova poretka u evoluciji, u emancipacijskom kretanju prema modernosti, a ne tek njihovi uzgredni incidenti.

Kao što nepotizam nije objašnjiv tek kao fenomen obiteljskih odnosa, tako ni klijentelizam nije samo mrska društvena pojava podilaženja moćnim patronima u traženju osobne zaštite i pokroviteljstva.

Ovdje se ne radi - samo - o karakternim manama i osobnom grijehu pojedinca. Oni su samo socijalne posljedice funkcionalne logike sustava u kojem su se brojne aberacije kulture, politike i ekonomije ispreplele u poredak kojeg je zbog toga pogrešno zvati kapitalizmom, krivo opisivati kao demokraciju, a u kojoj je vladavina prava samo kulisa.

Hrvatska zbog toga predstavlja zanimljiv slučaj klijentelistički premreženog društva i zarobljene države.

Ogromni rentijerski troškovi u institucionaliziranim aranžmanima karakterističnima za zarobljenu državu, potom troškovi održavanja nesrazmjerno fragmentiranog socijalnog - i političkog - sustava te robusna deindustrijalizacija, Hrvatskoj onemogućili su održavanje koraka s drugim zemljama Središnje i Istočne Europe, te iznova osnažili njezin periferno europski status, kako točno zaključuje Goran Radman u svom predgovoru. (...)

To je ujedno i najbolji udžbenik o klijentelizmu u nas, koji razotkriva mračnu stranu naše politike.

Ta bi knjiga trebala postati udžbenik na svim razinama građanskog odgoja, visokoškolskog obrazovanja pravnika, ekonomista, politologa, sociologa i inih profesija, a na kraju, i osnovna literatura za državni ispit!

Da, baš za onu vrstu ispita koje su kompromitirali ”patroni” u aferi Rimac.

No otkriće iz ovih afera, kao i analize naših najvrsnijih stručnjaka, ostavljaju nas zaprepaštene jednom dubljom spoznajom: klijentelizam nije patologija politike.

U našem slučaju, politika jest klijentelizam. I, još gore, politika jest korupcija.

Kako se izbaviti iz toga, u situaciji kada široke mase krotko i poslušno gutaju sve što im ”patroni” serviraju?

Neće li ovakva predispozicija glasačkih masa proizvesti ono što je logična posljedica ovakve politike - novu refeudalizaciju društva, novu situaciju u kojima plutokracija koju su stvorili patroni proširi taj klijentelizam do svih, i najmanjih pora društva, odvodeći u propast cijelo društvo, a na kraju krajeva i njih?

(autograf.hr)