STAV

Bošnjački „Zid plača“

U javnom diskursu ne smije biti mjesta za relativizaciju nijednog zločina protiv čovječnosti. Zato na svako konkretno pitanje treba odgovoriti nedvosmisleno i na temeljima stavova i presuda relevantnih sudova

13849 pregleda 644 reakcija 61 komentar(a)
Memorijalni centar Potočari, Foto: Shutterstock
Memorijalni centar Potočari, Foto: Shutterstock

Žrtve genocida u Srebrenici su iznova žrtvovane u crnogorskoj skupštini i pitanje je da li će na tome ostati. Prvi put kada su postale zgodna „alatka“ za diskreditaciju pojedinih predstavnika aktuelne vlasti i Vlade zbog njihovog upornog odbijanja da priznaju presudu međunarodnih sudova o genocidu u Srebrenici. Drugi put kada su u odbranu žrtava stali oni koji su njihove dželate uredno snabdijevali gorivom i ostalim ratnim potrepštinama, a nikada nisu dozvolili da se u udžbenicima istorije nađe i lekcija o njihovoj odgovornosti.

Nemoguće je osporiti činjenicu da je poslaničko pitanje ministru pravde, ljudskih i manjinskih prava postavljeno ciljano i sa jasnom namjerom da Vlada još jednom da autogol. Nesporno je i to da je jedini ministrov odgovor morao biti potvrda da je u Srebrenici počinjen genocid. Ministra pravde (a ne privatnu ličnost) su na to obavezivale presude međunarodnih sudova i rezolucija Evropskog parlamenta o osudi genocida kao i svakog negiranja i relativizacije tog zločina. Ovakvim njegovim odgovorom se ne bi umanjivale patnja i stradanje nijedne druge žrtve ili naroda, već upravo suprotno.

Parlament svakako nije bio mjesto za akademsku raspravu niti za pravnu ekvilibristiku o Haškom tribunalu, Kosmetu, Jasenovcu..., zbrajanje godina i odmjeravanje odgovornosti. Na taj način je u javni diskurs uveden opasni whataboutism, u najboljem maniru sovjetske hladnoratovske propagande (i ne samo sovjetske). Ovdje je neumjesno pominjati anegdote, ali je dobro poznato kako su sovjetski zvaničnici na pitanja o postojanju Gulaga odgovarali pitanjima o američkom rasizmu i pravima Indijanaca.

U javnom diskursu ne smije biti mjesta za relativiziciju nijednog zločina protiv čovječnosti. Zato na svako konkretno pitanje treba odgovoriti nedvosmisleno i jedino na temelju stavova i presuda relevantnih sudova. Možemo svakako da žalimo što nisu činjenično dokazani i procesuirani svi zločini, ne sumnjajući u to da su oni zaista počinjeni. Nedavno deklasifikovana dokumenta o satelitskom osmatranju i prisluškivanju od strane američkih snaga, prilično jasno ukazuju da se moglo naslutiti šta se sprema u Srebrenici, ali da se ipak nije djelovalo na način da se to spriječi. To, međutim, ne može biti razlog da se zločin i krivica konkretnih počinilaca relativizuju.

Veliki problem crnogorskog društva je to što nakon ratova devedesetih nije došlo do lustracije. Upravo strahota ratnih zločina je „normalizovala“ poharu države i njenih resursa i opasno rastakanje sistema društvenih vrijednosti. Zbog toga oni koji su u tim ratovima učestvovali danas mirno i bez zazora dijele lekcije iz etike i mirotvorstva, i to u svojstvu najbogatijih ljudi u osiromašenoj državi.

Najopasnije od svega je to što je ministar pravde dozvolio da se dodatno osnaži binarna podjela crnogorskog društva. A takva podjela, pored toga što nikada nije zasnovana na punoj istini, ne koristi ni jednoj ni drugoj strani. Nažalost, ovim je samo nastavljena čitava serija problematičnih izjava, nespretnih činjenja i nečinjenja predstavnika vlasti, koje suštinski vode mogućoj rehabilitaciji DPS-a. I dok takozvane mirne litije smjenjuju nemirne autolitije, dobro bi bilo da i jedna i druga strana znaju da bi eventualni povratak DPS-a na vlast bio gori nego da nikada nije ni odlazio sa vlasti. Ne bi to bilo dobro ni za DPS, još manje za aktuelnu vlast, a najbeznadežnije bi bilo za državu i sve njene građane.

„Usuđujem se reći da će u skoroj budućnosti, ako sve ne ode do đavola, odgovornost pisca biti odmeravana u prvom redu u odnosu na njegov stav prema stvarnosti logorâ. Jednih i drugih, podjednako“, rekao je Danilo Kiš jednom prilikom. Kiš je pisao i o Aušvicu i o Kolimi; o poraženim počiniocima genocida i o onima koji su se, gradeći Gulag, smatrali pobjednicima. Taj odnos prema stvarnosti logorâ će biti odgovor na pitanje šta će se dogoditi sa nama i sa našim sjećanjima kada odu svi živi i neposredni svjedoci Holokausta. Ta odgovornost će svjedočiti o užasima kako bi ljudi u nekom dalekom budućem vremenu mogli da povjeruju da su ljudi ljudima uradili takvo nešto.

Mogli bismo da u ovoj Kišovoj izjavi, umjesto pisac, pročitamo ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava, dakle ličnost kroz koju u svakoj državi „progovaraju“ pravda i zakon. Kada je već pitan, ministar Leposavić je morao znati da je Srebrenica bošnjački „Zid plača“. U taj zid su ugrađeni i Bukovica i Kaluđerski Laz i Štrpca i deportacije i policijska akcija Lim, ali se njime ne negira nijedan drugi zločin koji je u bošnjačko ime počinjen prema drugim ljudima i narodima.

Podgorica, 28. 3. 2021.

Autorka je profesorica književnosti i poslanica u Skupštini Crne Gore

Preporučujemo za Vas