Kad god je osuđen neki ratni zločinac sjetim se i pokušam da zamislim sve one koji su, sebi u zube, ili tek u mislima, zgnječeni i smrvljeni, prizivali pravdu. Neku istinsku, višu pravdu o kojoj samo žrtve znaju sve.
Za ostale ona se ukazuje kao neki sud, u ovom slučaju - Haški sud, suštinski jedna od najvažnijih institucija savremenog svijeta. Haški sud je zločine učinio nadnacionalnim - jer, kad nije tako uvijek se nađe neko "opravdanje" za "naše". A kad je tako - pravde ne može biti.
Pored generala koji ispija otrov slika nedjelje je i - okovano drvo u Podgorici. Ispostavilo se da zahvaljujući tom drvetu dobismo dokaz da mediji imaju smisla: pisanje o stablima kamfora u koja je urastao metalni oklop - rezultiralo je oslobađanjem drveća. To ipak teže ide sa ljudima, ali, slika raskinutog okova bila je inspirativna. Lijepa sama sobom. Neke slike su takve. Lirika lijepih nagovještaja...
Ali, ovdje ljudi izgoreše za epskim slikama, ne snalaze se sa lirikom. Jednu baš takvu, epsku dobili smo sa mjesta sa kog se takve slike uglavnom ne očekuju.
Samoubistvo generala Praljka je čin iz jednog klasičnog registra i djeluje - makar na epsku svijest, gdje su svi, u principu, fascinirani zločincima... Sjetite se narodne poezije - tamo nema pjesme bez elemenata genocida i zločina protiv čovječnosti... Premda zbog ovakve smrti general nije manje zločinac, kao i svi oni osuđeni u ovom sudu. Vjerovatno da Praljak nije bio ni tipičan vojnik ni tipičan nacionalista, ali to ne umanjuje ničiju odgovornost.
Scena je jasno režirana, ne zaboravimo da je riječ o školovanom režiseru (i elektroinženjeru, filozofu i sociologu), naravno, opet u klasičnijim registrima. Kod „nacionalne misije“ nema mjesta avangardizmu - nacionalisti su uvijek za kič akademizam. Otrov kao kod Šekspira. Gest kao kod Džona Forda. Uvjerenost kao kod Čapajeva... Uzalud citati. Sve uzalud - zločin je, iza i ispred svih retorika - zločin. Nevaljalstvo. Epski otrov.
A tih godina na prostoru gdje je Praljak bio vojnik (sa tri fakulteta) počinjena su najveća zvjerstva, najdublje je ponižen čovjek. Tako da, na koncu, tu lični osjećaj krivice ili ne-krivice nije važan.
Ovo je pokušaj da se sopstveno ime „izvuče“ iz jednog sramnog i krvavog konteksta. I jasno mi je da to može fascinirati jednako Šešelja kao i bilo kojeg ustašu. Ali to je samo trijumf jednog gigantskog ega. Teatar za kraj. U suštini besmislen - jer, ma koliko bilo koja uloga bila efektna, ovaj general je za sva vremena obilježen drugom ulogom, onom koju je odigrao na jednom strašnom mjestu. Gdje je ljudskost poginula kao nikad.
Iako je presuda Praljku i ostalima vrlo neugodna po Hrvatsku, u „udruženi zločinački poduhvat“ uključuje i doktora Tuđmana, general u posljednje dvije rečenice nije pomenuo Hrvatsku. Izostala je čak i neka prigodna parola, koja žanrovski pripada ovakvom činu. Njegova izjava djelovala je krajnje „lično“. Upućeni kažu da je general bio ljut na svoju državu, jer nije htjela da plaća skupu odbranu u Hagu, budući da je sam general izuzetno imućan čovjek. Vlasnik silnih tvrtki i nekretnina. I najtvrđe patriotske ljubavi se lome oko para, reći će cinik.
Ipak, pomislo sam - biće zabavno jednom, kad i Crna Gora bude kao ono drvo kamfora, slobodna i razgranata, pa se neko pozabavi novčanim tokovima crnogorskog “patriotizma” naših dana. Tek da neka lica bolje osmotrimo. Koliko god djelovala petparački - ta priča je bila mnogo skuplja. I - otrovnija. A tek će nas koštati, bojim se. Pečat banalnosti je, naime, strašniji od svih drugih oblika bijede. I teško izbrisiv.
Bonus video:
