Povodom propasti dinastije Todorić - a riječ “propast” ovdje se mora shvatiti uvjetno jer nitko od njih neće završiti u pučkoj kuhinji, ni u Caritasovim cipelama - građani se emocionalno prazne vatrometima ogorčenih komentara. Skončat će obitelj iz dvorca pred kontejnerom za smeće. Neka spadnu na prosjački štap. Nema više jahti, bundi, Maldiva i rođendanskih slavlja s tri tisuće orhideja. Napokon neka vide kako je gomili Hrvata koje je grabež elita, bez njihove krivice, učinila beznadnim gubitnicima i bijednicima. Todorić je sada u prvom planu, pa je on na tapetu uličnoga bijesa, prije su bili Kutle, Gucići, Rajić, pa redom. Opozicija ovih dana izvlači iz naftalina onu Tuđmanovu o poželjnom sustavu sa 200 bogatih obitelji, a HDZ-ovi privatizacijski velmože se brane da im to, božesačuvaj, nije bilo ni na kraj pameti.
Ali financijski dobro potkovana elita stalno kukumavči da naš narod mrzi bogataše kao nijedan na svijetu. Tko god nosi zlatni sat, a priori ga ne mogu smisliti. Nacija fatalno zadojena uravnilovkom. Ne podnosi da je netko uspješan, da zna s novcima i biznisom.
I tako ispada da su hrvatski građani neki odvratno jalan soj civilizacijskih dinosaura koji automatski stigmatizira svakoga tko je stekao tvrtke, imanja i dividende. Džaba je u Ustavu zapisano da zdravo tržište kolo vodi, ovi naši tudumi najradije bi se na potentnijem dijelu nacije krvi napili. Umjesto da se njima ponose.
Neki kažu da je to zato jer se socijalizam, kao otrovna ličinka, zakukuljio u našim pljesnjivim glavama. Ne damo sivoj gusjenici da se izleže u šarenog kapitalističkog leptira. Mase bi, navodno, htjele da smo svi jednaki, a nismo - zna se - ni jednako marljivi, ni jednako pametni, ni jednako sposobni.
Ali naravno da ta naklapanja o socijalizmu nemaju veze s pameću. Pa ljudi koji su sada u naponu snage, socijalizma se i ne sjećaju. Na kraju bivšeg sustava još su se igrali s bebama i autićima. Sasvim je druga stvar kod nas posrijedi oko te generalne antipatije prema bogatašima. Naši bogataši, čast rijetkim iznimkama, uglavnom se nisu vinuli u nebo na svoj rizik, nego posve drugim sredstvima. Mnogi iz onog prvog ešalona banuli su na veliku scenu iz opanaka i iz kućeraka bez fasade i strpali u džep društvena poduzeća menadžerskim kreditima po političkoj liniji.
Prema podacima HNB-a, samo 1992. i 1993. odobreno je povlaštenima 18.559 menadžerskih kredita. Za njih su jamčili imovinom poduzeća koja je država privatizirala i eto ti čuda hrvatske tranzicije.
Ogroman imetak stekli su tako, bez uloženog novčića, vozači kamiona, instalateri centralnog grijanja, općinski referenti, matani iz raznih zabiti, izbacivači u klubovima, sitni trgovci i ostali HDZ-ovi urođeni poslovni “geniji”.
Danas je kasno o tome i pričati, samo se ždereš. Njihove tvrtke sada vode sinovi, dio je rasprodan i preprodan, tragovi zameteni. Dio je pozlaćen korupcijom i pretplatom na stalne poslove s državom, tajnim otpisima dugova, državnim poticajima, razmjenom dobara s javnim sektorom, muljanjem s javnom nabavom, utajama poreza, galantnim promjenama prostornih planova i drugim modalitetima direktne krađe. Pa Hrvati ne mrze bogataše jer smo mi ljubomoran narod, nego zato što nam je sustav proizveo ovakve.
(novilist.hr)
Bonus video:
