Na vijugavom pohabanom putu Nikšić-Bileća preko Velimlja, na šestom kilometru od Velimlja prema Petrovićima, nalazi se napušteni rudnik boksita, koji je u vrijeme eksploatacije krajem šezdesetih godina, zapošljavao veliki broj stanovnika nekoliko banjskih sela. Po zatvaranju rudarske jame, koja nije obećavala veće količine rude, jedan broj banjskih rudara je posao nastavio u rudokopima nikšićke Župe, dok su neki ostvarili pravo na invalidsku penziju i urušenog zdravlja ostali na svojim imanjima, među kojima i moj otac. Rudnici boksita Nikšić su lako i brzo zaboravili na bivše banjske rudare i njihove porodice. Jedino što je ostalo trajno jeste autobusko stajalište zvano Rudnik, na tada međurepubličkom putu, kojim su svakodnevno saobraćali autobusi na relaciji Mostar-Nikšić, Trebinje-Nikšić i obratno. Vožnja tim autobusima je moja lijepa uspomena iz mladih dana. Čak sam, često, kod mostarskih vozača ocu kupovala duvan. I mirno spavam zbog toga!
O usponu i padu Rudnika boksita Nikšić pričalo se i pisalo mnogo, ali nikada dovoljno jer svi detalji istine često nijesu dostupni javnosti. Kao što „sve godine počinju sa januarom“, tako svuda piše da su „Rudnici boksita Nikšić počeli sa radom 1948. godine“. U istorijatu Boksita ne spominju ime Nikole Čopića, pronalazača i prvog koncesionara boksita u Župi kod Nikšića, koji je 1939. godine eksploataciju dogovorio sa češkom „Zbrojovkom“, u čemu ga je spriječio Drugi svjetski rat. Trgovac i preteča nikšićkih rudara kažnjen je robijom i zaboravom, jer je kao „buržuj“ preživio u Nikšiću pod italijanskom okupacijom. Bez obzira što su ga Italijani hapsili zbog sumnje da sarađuje sa partizanima, poslije rata je osuđen na deset godina robije, koju u cjelosti nije odslužio. Nakon izlaska iz zatvora radio je upravo u Rudnicima boksita, kao fizički radnik na pristupnim putevima. (montenegrina.net)
Rudnici boksita Nikšić su se razvijali, uveli savremenu mehanizaciju, napravili lijepe upravne zgrade i bili vrlo pažljivi prema generacijama svojih rudara, koji su solidno zarađivali i većina od njih stambeno obezbijeđena. Čak su uspješno prebrodili i vrijeme trajanja sankcija prema SRJ, radeći na izgradnji puteva i tunela. Na dan obilježavanja 55. godišnjice rada, 24. septembra 2003. godine, tadašnji direkror, Veselin Grbović, između ostalog je rekao: “...Danas su Rudnici boksita razvijena, savremeno tehnički opremljena i kadrovski osposobljena organizacija, koja svoj rad i razvoj temelji na najvećim dostignućima rudarske struke i nauke i neraskidivi dio najmoćnije repro cjeline (KAP, Elektroprivreda, Rudnik uglja Pljevlja, Željeznice Crne Gore, Luka Bar), koja predstavlja najznačajniju privrednu aktivnost Crne Gore…”
Samo dvije godine nakon ove priče, u novembru 2005. Rudnici boksita su prodati ruskoj kompaniji CEAK, uz pravo koncesije rude na 20 godina. Gomilali su se gubici, radnici se zatvarali u jamu “Biočki stan” ili protestovali u upravnoj zgradi. U vrijeme prvog menadžmenta, sa direktorom Kisnjekovom na čelu, u dogovoru sa Vladom realizovan je tzv. socijalni program i firmu je napustilo 900 radnika. U novembru 2011. godine ruska kompanija je prekinula proizvodnju. Novog direktora, Milorada Đurovića, u aprilu 2012. godine, dočekala je propala firma, prekinuta proizvodnja, neisplaćene zarade i protesti rudara. Nakon kratkotrajnog organizovanja proizvodnje od strane kompanije Neksan, po ugovoru o poslovno-tehničkoj saradnji, u Rudnicima boksita je 2013. godine uveden stečaj, a potom bankrot. Šta su sve preživjeli nikšićki rudari to samo oni znaju.
Od 2015. godine Rudnicima boksita gazduje kompanija Uniprom metali, koja, kako Mina business izvještava, na rudi dobro profitira, dok veliki broj bivših radnika protestuje ispred Privrednog suda, tražeći 15 zarađenih plata iz perioda prije stečaja, kao i rješavanje problema prodaje upravne zgrade. Za razliku od autobuskog stajališta zvanog Rudnik, koje čuva uspomenu na banjske rudare (iako autobusi ne saobraćaju), upravna zgrada Rudnika boksita u Nikšiću će promijeniti namjenu i ime.
Bonus video:
