Kako to najčešće sa tekstom biva i ovoga puta se nepogrešivo desilo. Brano Mandić je briljantno opisao sebe u pokušaju opisivanja mog skupštinskog nastupa: “neispunjena književna ambicija”, “propali novinar”, “tribun vlastite izopačenosti”, “dekor sunovrata javne riječi”...
Mandić poziva i priziva sudove koji, kako kaže, ne bi smjeli ostati nijemi i nedorečeni, zbog toga što sam u Skupštini Crne Gore ustao i pobunio se protiv zloupotrebe djece u izvedbi jedne duboko zagrižene para-obrazovne, a zapravo partijske kaste, koja zloupotrebljava maloljetnu djecu, pa se još i buni što joj je došlo vrijeme za odlazak.
Zaista treba biti izopačen pa u mojoj odbrani djece vidjeti suprotno: zloupotrebu djece u političke svrhe. Zamislite novinara kome ne smeta što jedan direktor škole u Crnoj Gori koristi našu djecu za obilježavanje dana suvereniteta druge države, igrom slučaja Turske, pred kojekakvim biznismenima, a smeta mu što poslanik ove države, naravno ne spominjući ime djeteta i naravno ne pokazujući lik djeteta, koristi fotografiju koja je već bila u javnosti i zbog čega se, tada, koliko se sjećam niko nije bunio niti pozivao na sudove.
Novinar, osim ove izopačenosti, dodatno i vara javnost iznoseći klasične neistine, kako i dolikuje etiketisti i spineru. Spočitava da je “dijete bilo krivo jer voli muziku, jer je talentovano” te dodaje da sam se kao poslanik našao uvrijeđenim što djevojčica igra orijentalni ples, a ne predvodi “znojavi vozić moravca”, kako bih ja, kaže, navodno, želio. Na ovakvim konstrukcijama i podmetanjima, te lažnim i propagandističkim stereotipima, Mandiću bi pozavidio i majstor tog zanata - Beba Popović.
E, ovo je tuga crnogorskog novinarstva, zapravo anti-riječi i anti-novinarstva, koje služi da oblati, da etiketira, da konstruiše, da povlađuje stereotipima, da generalizuje, da izmišlja. U svom nastupu, što je lako provjerljivo, nije bilo ni trunke aluzije na konkretno dijete, niti je dijete bilo povod, što je svakom dobronamjernom jasno. Suprotno, meta i povod bio je i jeste sistem obrazovanja, odlazeći sistem, kome ništa nije bilo sveto, pa ni djeca. Moja meta i moj povod je kriminogeno-partijska mreža bivše vlasti koja je školstvo putem školskog menadžmenta decenijama dominantno koristila za puko održanje vlasti. U tom naumu kolateralna šteta tog modernog crnogorskog zla bila su naša djeca. Nisam, dakle, “prozivao djecu” već suprotno: bunio se i bunim upravo protiv zloupotrebe djece.
Kazao sam i govorio, pitao, gdje su bili danas dežurni kvazi-zaštitnici našeg obrazovnog sistema dok su se naša djeca, pa i pomenuta - nikako i imenovana, niti licem prikazana - djevojčica, zloupotrebljavala od strane direktora naših škola, koji su pružili mogućnost da bilo koje dijete pleše pred ko zna kakvim biznismenima. Da li naša djeca treba u našim školama da plešu pred bjelosvjetskim biznismenima (dodatno znajući kakvi su profili biznismena koje je privlačila bivša vlast), gospodine Mandiću? Ko je izopačen, ja, koji smatram da je to neprimjereno, ili Vi, koji mi zbog pobune protiv toga, prizivate sudove, što bih i volio da se desi, pa da institucionalno ostane zabilježen primjer jednog kvazi-obrazovnog beščašća, jedne beščasne epohe crnogorskog društva.
Gospodin Mandić i ovdje demonstrira jedan dublji sloj palanačke svijesti usputno etiketirajući narodno srpsko kolo sintagmom “znojavi vozić moravca” (uzgred, Moravac nisam ni pomenuo, već Užičko kolo; koja nepodnošljiva lakoća izošenja neistina!), dok pri upotrebi turskog orijentalnog plesa, nije, recimo, pominjao znoj. Jedino što je ovdje znojavo je Mandićevo kvazi-novinarstvo, koje se upinje da u širem društvenom smislu bude “građansko”, a zapravo je anti-građansko, anti-civilizacijsko i u zoni jeftinih i perfidnih etiketa, stereotipa i palanačkog kiča (palančki duh, siguran sam konstatovao bi to i Konstantinović, odavno se preselio u centar grada). Tako je Moravac pežorativno “znojav” (dodatno i rezervisan za “prigradski parohijski dom”), a trbušni ples nije. Iako jeste: jer, zar ne, svako ko izvodi bilo koji ples i plesnu tačku, kao i bilo koju drugu fizičku aktivnost, poslije izvjesnog vremena prirodno postaje manje ili više znojav.
Ali nije ovdje u pitanju, na osnovu prethodnog - logično je, fiziološki znoj (jer bi, tako, bilo riječi i o “znojavom orijentalnom plesu”), već navodno usputna, ali suštinski ipak dublja, namjera da se nečiji nacionalni ples pežorativizuje i to, pogađate, srpski nacionalni ples. Pa, ko, onda ovdje ima “šovinističke aluzije”? Zaboravio je, naravno - namjerno, gospodin Mandić da spomene da sam u tom nastupu kazao da je neprihvatljiv bilo čiji “svet” - i turski, i srpski - te da je jedini prihvatljivi svijet u Crnoj Gori, svijet Crne Gore. Tako da neće proći etikete, gospodine Mandiću, em da sam crtao metu djetetu, em da sam privilegovao bilo čiji ples i “svet”, tj. imao “šovinističke aluzije”. Etikete, kao supstitut novinarstvu, inače odraz intelektualne nemoći, kačićete nekome drugom, meni nećete uspjeti sigurno.
Propaganda nije prava ako nije potpuna. San svake propagande, a etiketa je jedno od njenih glavnih oružja, jeste da stvari okrene naglavce. Tako Mandić mene, kome smeta zloupotreba djece, optužuje za “političku pedofiliju”, a ne one koji su zaista zloupotrebljavali djecu. To se zove novinarska pedofilija. Zato Mandić, ovim tekstom, nažalost, postaje saučesnik zloupotrebe djece i legitimizator prakse da naša djeca, u našim školama, od našeg novca, mogu i treba da plešu bjelosvjetskim biznismenima. E, to je, “dekor sunovrata”, ali ne samo sunovrata individualne “javne riječi”, već dekor sunovrata jednog vremena. E, tome, mora da se stane na put.
Ono što je važnije od Mandićevog izopačenog i znojavog teksta, a zbog čega sam se jedino i odlučio za odgovor, jeste stav uvaženih roditelja na ovu temu i njihovo nedavno pismo. Žao mi je što su očigledno pogrešno shvatili suštinu mog obraćanja, mada razumijem generalno nepovjerenje u političare, ali ako već nisu, nadam se shvatiće dobronamjernost svega što sam rekao, a rekao sam i kao roditelj koji najdublje vjeruje da naša djeca ne treba, u našim školama, da izvode tačke, bilo kog nacionalnog predznaka biznismenima i to na dane suvereniteta bilo koje strane države.
Za razliku od Brana Mandića ja njegovo ime spominjem jer ono fenomenološki znači, pa i treba da bude rečeno. Znači kao širi opis društvene pojave kako nesumnjivi talenat za riječi može biti prosut u blato ako nije praćen profesionalnom dobronamjernošću i elementarnom istinom.
Jer, priznaćete, Moravac nije isto što i Užičko kolo.
Autor je poslanik i predsjednik Prave Crne Gore
Bonus video:
