Sezonalnost, masovnost i kupališni turizam dominiraju već decenijama, što predstavlja kočnicu u razvoju crnogorskog turizma. Zahvaljujući prirodnim ljepotama, a najviše obali, moru i suncu, privlačimo brojne goste iz okruženja i evropskih zemalja.
A moramo bolje i više. Organizaciono, projektno pa čak i filigranski treba tražiti najbolje za naš turizam, čuvajući ono što nam je od Boga dato. Vrijeme ističe da sačuvamo (ili uništimo) prirodno okruženje - iskoristimo ga na pravi način. Prostor treba pametno valorizovati, i (sa)čuvati, jer je to najveće bogatstvo države. Ljudski potencijal, mladi i pametni, iskusni i kreativni da ozbiljno razmisle kakav nam turizam treba i što da očekujemo od njega. Imamo li sposobne kadrove da realizujujemo turističku zamisao?
Ako ne umijemo iskoristiti i sačuvati navedeno, i ako nemamo znanja da ga valorizujemo, onda priznati, i kao do sada, uvoziti pamet i prepustiti najveći resurs strancima.
Aktuelna Strategija razvoja crnogorskog turizma - Master plan, koncipirana je do 2020. To je najbolje urađena strategija (pod vođstvom njemačkog eksperta) planiranog razvoja u turističkom sektoru, ili jedina, do sada, koja se neće kidati prije kraja. Kako je implementirana ili što je od nje ostvareno, dobićemo informaciju od zvaničnih institucija, a turistički analitičari daće svoj sud. Moj skromni sud je da je ostvaren polovičan (ne)uspjeh.
Vjerujem da je nova strategija u pripremi. Čeka se (višegodišnje) usvajanje nove zakonske regulative u turističkom sektoru, prije svega Zakona o turizmu, Zakona o morskom dobru, Prostornog plana posebne namjene za morsko dobro, koji se nalaze u fiokama Vlade ili Skupštine.
Mora se zavesti red i disciplina u turističkom sektoru i planskim dokumentima. Jer je stanje, vezano za prostor, veoma loše. Čuvari prostora, kao najznačajnijeg državnog resursa, nemoćni su da se odupru investitorima, stambenim objektima, betoniranju obale, uzurpaciji prirodne baštine…
Bojim se da će za deset godina slika crnogorskog turizma izgledati - jedni će plakati za turistima, a drugi plakati od turista. Đe je sredina? Đe je održivost?
Biće nam uska Crna Gora (makar u julu i avgustu).
Hronična prenatrpanost popularnih turističkih mjesta izaziva negativnu reakciju domaćih stanovnika prema posjetiocima. Danas su to Barselona, Venecija, Dubrovnik, sjutra bojim se Budva, Kotor…
Kažu - prostor i priroda su od Boga dati, a raspolaganje od naroda Vladi (pre)data.
Uzurpacija, divlja i pitoma gradnja cvjeta. Nikad više prijetnji a manje kazni. Objekti niču naočigled svih. Čitavo primorje je građevinski teren. Betonira se obala, niču neboderi, zelene uvale postaju kompleksi. Jedni grade, drugi ruše, treći planiraju. Za jedno nadležna Država, za drugo Opština, pa se izmiješaju nadležnosti.
I tako u krug. A nasred kruga niču zgrade.
Mnogi misle da je zbog tradicionalne lijenosti Crnogoraca priroda ostala netaknuta. Zato su ovi novi uvozni ili domaći preduzetnici odlučili da isprave vjekovne greške. Nestaju brda, šume, obale, pašnjaci, livade, rijeke, jezera. Nestaju autohtone biljke, životinje, ribe. Okotilo se do zla boga, treba to sasjeći. Što fali da se doda malo betona, od 7 na 12 spratova, promijeni tok rijeke, ponta manje više, hotel tamo tri zgrade ovamo, i zaradi koji euro (milion) više.
Sve se to dešava u toku primjene jednog zakona, a usvojen je i drugi, mnogo važniji - Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata. Neki govore: dajmo šansu novom zakonu, pa će vrijeme dati sud. Ali vremena nema, jer se gradi iz časa u čas, a posebno neradnim danima i u vrijeme izbora (zašto?). Na kraju, dobar zakon ništa ne znači ako se ne primjenjuje.
Da li se iko sjeća Barselonske deklaracije i sto metara zabrane gradnje od obale? Mi gradimo 10, a brzo će i 100 metara u more. Loša primjena ili pogrešno tumačenje.
Prostor je svetinja, kako za pojedinca, tako i za državu. Na djelu je privatno-javno partnerstvo. Lični interes na prvom mjestu. Svoju đedovinu ne damo (branimo), ali na državno hoćemo (jurišamo) da gradimo, kuće, vikendice, hotele. Državno partnerstvo sa investitorima se promoviše kroz opšti-ekonomski interes, i tako, milom ili silom, pravedno se ekspropriše.
Ne prodajemo, kažu, dajemo u zakup na 30, 40, 90 godina. Za 30 godina posmatraće potpisnici ugovora, tada kao vremešni penzioneri, i diviće se svojim odlukama ili će se postiđeti od svojih nasljednika.
Za 90 godina možda će neko pročitati u arhivama da je Vlada odobrila zakup. Na izblijeđelim fotografijama podsjećanje kako je nekada izgledao prostor. Sve je prolazno, osim prostora koji, kada se uništi, ostaje nam pustoš.
Očito da neki imaju maksimu: Nek je meni dobro za života, ostaviti ću nasljednicima da im se nađe, za ostale me nije stalo...
Vremena smo imali, očito, na pretek. Zato nam se ne žuri. Sve je na čekanju, a prostor se nemilice krčmi. Ističe nam vrijeme za dogovor da konačno uradimo pravu stvar, i sačuvamo prirodne vrijednosti, kulturnu baštinu.
Brodel je zapisao: Današnje vrijeme izvire istovremeno iz onog što je postojalo juče, prekjuče i nekada davno. Od nekada davno pa do danas je proteklo, zvanično, 1000 godina, teških, ponosnih, radosnih, ali naših… A prekjuče, prije 10 godina, obnovili smo državnost, i konačno sami krojimo svoju sudbinu.
I današnji PROSTOR je naslijeđen od predaka koji su bitisali na njemu, borili se za njega, nikada ga nijesu poklanjali. Niko ne polaže pravo nad prostorom. A mi, juče, danas, sjutra, kao da nam je višak, nekontrolisano prodajemo, rentiramo. Uništavamo najveće vrijednosti države, valjda za bolje sjutra od kojeg će imati najmanje koristi naši potomci.
Šteta je nenadoknadiva. Jer, ako mi ne vodimo brigu o prostoru, mislite li da će strani investitori voditi brigu o njemu u tuđoj zemlji. Ima dobrih primjera, ali malo, a loših mnogo više. Kod nas se prostor vidi kao brza zarada.
Prostor koji se devastira ne može se vratiti u prvobitno stanje.
Lord Bajron napisa da je ljepota rođena u Crnoj Gori! Crna Gora je, mnogi kažu, neizbrušeni dragulj. Zašto ga danas oni, bez osjećaja za ljepotu, bruse?
Dva puta mjeri, jednom sjeci.
Ono što je dobro za vlast nije za opoziciju. Narod (birači) prenio ovlašćenje na poslanike (Skupštinu) pa se više ne pita. Dobro smo koncipirali zakonsku regulativu da damo, ali kad je u pitanju mehanizam zaštite prostora, nijesmo se proslavili. Čini se da mnogi ne vole čitati ali vole potpisivati (glasati).
Ne smije biti tajni sa prodajom našeg bogatstva. Nijednoj generaciji prostor nije dat u prćiju.
Uozbiljimo se dok još imamo vremena (prostora)…
Ostavimo budućim generacijama nešto, da nas ne kunu.
Autor je glavni urednik magazina “Putovanja”
Bonus video:
