Voljeni moj šefe,
Odavno se nismo družili. Opet si mi šef, što je tako cool… Prava je uživancija što si mi obezbijedio da se relaksiram u veličačkoj zgradi sa stubovima. Majstor si što “dogovori” da nakon prevrućeg 30-og avgusta ljeta prošlog urlači mojih rođaština iz najsjevernije kasabe dobiju zemljake za skvik-suturavanje, dok se mi ne zaustavljamo u svemu on(v)ome našem. Prosto pa idila…
Nego, da ti uzmem malo vremena oko družine žutokljunaca i žutokljunčica uz metuzalemske začine, koja nam je brutalno-great da pripremimo naš full povratak.
Na čelu je singapurski prefekt-prestolonasljednik. Žali-bože njegove škole; zbog utrživosti gole moći sve bi stavio pod otirač nemilosrdnog, kojem tepa da je zona-nulte-empatije. Kako me podsjeća na mene iz mlađanih dana, kad sam Grgi nož u leđa zabio, a za vjeki-vjekova zagospodario tvojom psihom. Posebno ne voli da sluša bilo šta duže od par riječi. Ako što čitucne, to su namješteni-in-postovi-voljenog-(samo)hvalisanja, što je tako moćno za naše planove. Pošaljemo mu skvik, i eto nam nastavak igranki, koje prodajemo kao patriotizam-ispod-zastave. On bi mi mogao biti najveća prijetnja kod tebe, posebno kad te ameri-ubijede-uz-kakvo-zavrtanje-ruke. Ali, znam koliko si ti slijepo-lojalan školskim drugarima, pa ne brižim mnogo.
Desna ruka/ ružna savjest singapurskog prefekta-prestolonasljednika je posebna fela drugovanja-iz-kasabskih-dana. To je njegov malešni-od-palube-voljenih-kmera&of-course-dhsovaca (to ti dođe na isto, šefe). Zaljubljenik-u-modu koji ima vrh-talent da slomi zakone u hodnicima-lažne-moći, urlajući na naše partijske poslušnike, da bi mu sve naše roćenovštine zavidjele. Obožava da prlja sve i svakoga kroz kadrovisanje u utrkivanju oko nepismenih političkih armija željnih ogromnih novaca (ono kao mi, šefe). Pik mu je na trezorisanje; bez zaustavljanja drobinja o javnim finansijama, dok bi brucoši našli kratere nejavnog u njegovom sistemu nema-papira-osim-za-minimum. A, kako je skvikujući-nasiljem trčao za advokatčiće-čice; to ni nama nije pažinovski-surovo bastalo da sprovedemo. Postadoše drugari-u-interesu-(boguhvala)-dok-za-medije-tobož-se-ne-vole. Isti-istog-u-aktuelnom(e) prepozna (raduje-mu-se), zar ne? Da znaš, kad ih oburdamo, njega moramo zadržati jer nam je ovaj-čeda iskoristiv kad se vratimo da budemo glavniji od glavnih na Balkanu.
Njima dvojici sve prođe kod onoga-što-sjede-u-fotelju-prvog. Đetišta izabrala intelektualno istrošenog da se ne vidi koliko-se-ne-pita-ni-za-šta. Sebični đed je specifikum provesure lošeg, prezire kvalitet, obožava podmetačine, ogovaranja; neznaven je za ljude i tim, dok mu je šefica od kabine zaleđina zah’rđale medalje skupne nedostojnosti-u-činovničkom, koja je pride u stalnom strahu od desne ruke singapurca. Uveli smo ga u spiralu paranoje i nepovjerenja, pa sad ni ona njegova (ili bješe tvoja?) pomoćnica-iz-sekvetarijata-za-zakonomjerstvo nema više milozvučnih istina za omađijavanje, dok mu svi oni preko kojekakve slame-sa-ognjišta podmeću svakojake laži.
Najbolja šala-u-nešali kod žutokljunaca je oksfordac, koji je ufrtio da je unutar udarnog triumvirat-a, iako im gledan služi kao diplomatska maska za skvik. Ne umije bez da graje na naše partijske drugare i evk-rate, dok, po njegovom nahođenju, svi smo nedostojni-njegove-čuvene-blizine. Ne interesuje ga ništa do da putuje i otima pos’a vanjskih-djela-spavaču. U ličnoj tugovanki, da mu je zakučiti zaradu tete-koju-su-partijsko-đedovsko-kumovski-udomili-u-irf, ili bar platu njenog penzionera-tinejdžera, koji izgleda potpisuje i što treba i što ne treba, ne bi mu kraja bilo oko grandioznih numera o turizmu. Kukala naša ekonomija; toliko je ne voli. No, kako je preživjela njegove-nikad-prežaljene neoliberale, preživjeće i njega/ njih.
Najvažniji isključenik-za-”narod” u ovoj nušićijadi je akademska(?) spodoba, koja se tobož bavi gradsko-ekološkim činodejstvijima u ime njegovih-voljenih-kmera, krijući se pod šinjel familijarne odore. Poslije naših bezbrojnih nepočinstava u nezaustavljivoj suludosti betoniranja svega i svačega na svačijoj (čitaj: tuđoj) zemlji u ime našeg džepa, onaj-što-sjedi-u-fotelji-prvog nađe jaču konkurenciju našim bubašvapcima. Ovdje imam slične slabašne vicegubernadure; kako ih je lako “polugom” svesti na pravu mjeru bijednog-u-nečojstvu. Baš smo mu našli najbolju ulogu života; sad je najveće smetalo koje sve-od-30og-avgusta može potopiti.
Ženskinje su preslatkasto-interesting u ovom vodvilju; baš ono što nam ide u prilog. Zbog njih smo već na putu povratka. Cuteness overload predvodi pogubljeno biće iz sakramentsko-filadelfijske škole, nekakve baračne radinosti iz premnogo priče, bez toka i poruke i suštine, obdarene treptavom tunjavošću, uporedivom sa našom partijskom prethodnicom. Penalica-među-kao-štihovima oportuno choose da sjedi pored borca-sa-pjene-od-mora, koji crno-na-bijelo ponekad završava u izmaglici kraljevskog sivila, koje nvo-vonja. Kao drugarica singapurca, ima posebni tretman. Brutal to the core. Ne mora ništa da radi, bez da se slika i da glasa kako joj se skvikom naredi. Ne razumije ni kad joj se obrate na stranskom. But, sve što dotakne ili stane ili ga nema ili je wrong. Ružna savjest singapurca je boss ukupne njene structure, kako bi se pokušalo sakriti sve što ova teta mora da potpiše, a ne umije ni da read. Kad se vrnemo, najteže će biti da umirimo pomenuta nepočinstva-u-rošulanju-po-neznanju, koja nemaju potku ni u žovijalnom.
Ostale tete žutokljunčica-u-ponašanju su nevidljive osim da po zadatku dignu ruku ili viber-napišu “za”. Imamo mi jednako takve umišljene-u-nehrabrosti. Posebno imamo bolje od harvardskih piplica, koje preko naslona fotelje vrte nogama za boost-kojekakvog-twitt-a. Voljeni moj šefe, kako smo ove bjelosvjetske izvikane škole sveli na pravu mjeru, tako da žutokljunci i žutokljunčice svojim nepristojnostima jačaju naš bahati novi naraštaj, koji se bez zadrške po kafanama busa-u-prsa-junačka o tome koliko smo zakučili. Prosto sam mnogo ponosan na nas…
Lakovjerni crnogorski i crnogorskinje believe da je singapurski prefekt-prestolonasljednik podržan od dokonih lokalnih/ regionalnih diplomat(inac)a. I ti i ja znamo da im je moja hanuma sa stupidnom liberijskom zastavom zakačila pravi orden: ni luk jeli ni luk mirisali, a kad prigusti bježanija…
Šefe, hvala ti što smo dobili nasljednike-ce, koje niko od naših partijskih uhljeba i snishodljivih servilaca, nije mogao boljim odigrati za naše vrtanje na glavnu scenu. Ovi što si ih izabrao da te za inostrance mijenjaju dosadili su i-bogu-i-”narodu”. Pojma nemaju ni ko su, ni šta predstavljaju, dok twitter-salijeću djecu oko limunade, mada su strunjeno-mučki sve uradili da miniraju QR-upotrebu za advokatčiće-ce. Mnogo obožavane sičije i montenegrinske pizme izazivaju. A, ništa nema snagu da zaustavi našu “dolinu bogova” i završi pod kršima ružnog do nastavak-nas-iz-sjenke-kroz-nezajažljivost-đečinje-van-kontrole. To nam može ugroziti interese na terenu.
Zato, sad moramo zbiti redove. U krešendu frenetične-osionosti-do-pogubljenosti ovih gorih-od-naših-junoša-od-onomad, evo nam prilike da klatno vrnemo đe-mu-je-svetoliko-mjesto. Ostajmo jaki da zadržimo najgore među ovima i vratimo minimum naših. U takvom idealizmu najljepšeg-kod-crnogorskijih-od-svih-serbskih-i-stranskih, naš buđelar će postajati pozamašniji, nastavljajući predragu nezasitost, dok ćemo im medoisanim raškovanjem trošiti živote do nikolaidinske-sjekiracije-u-nevažnosti. I nakon nas zanavjek mi za još raspojasanijih trideset godina, šefe moj najvoljeniji…
Bonus video:
