STAV

Rekonstrukcija

Iako je Vlada počela sa radom u najsloženijim mogućim uslovima kao nijedna prije nje od sredine devedesetih naovamo, svima je jasno da je ogroman jaz između obećanog i ostvarenog

3209 pregleda 4 komentar(a)
Foto: Gov.me
Foto: Gov.me

Urbanisti bi rekli da ne možete rekonstruisati kuću koja je izgrađena na lošim temeljima. Morate je najprije srušiti pa izgraditi novu na čvrstim temeljima, što bi bila totalna rekonstrukcija. Ovako su to vidjeli DF-ovci, sa obrazloženjem da je neophodan bitno veći broj efikasnijih ministarstava sa novim premijerom na čelu. U prilog su im išli skromni rezultati Vlade na ekonomskom i zakonodavnom planu uz brojne druge iskazane slabosti i nedosljednosti. Ipak su i poslije svih verbalnih kanonada odustali od totalne rekonstrukcije i sada zajedno sa demokratama traže parcijalnu rekonstrukciju.

Ništa novo, u politici izgovorene riječi i principi uvijek lako ustuknu pred snagom interesa. U očima običnog građanina, koji iole prati društveno-političku scenu, ova Vlada je “kriva” jer nije: poboljšala ekonomske uslove života prosječne crnogorske porodice (cijene goriva i osnovnih namirnica drastično rastu, nezaposlenost je porasla, plate miruju ili padaju); nije pripremila i dala na usvajanje neke suštinske zakone (zakon o porijeklu imovine, o lustraciji, izborne reforme itd...), nije pripremila realizaciju popisa stanovništva i čišćenje famoznog biračkog spiska.

Mnogo građana i pravnih lica prepoznaje problem nesagledivih razmjera u činjenici da je zaustavljena izrada ključnih državnih urbanističkih dokumenata (Plan generalne regulacije i Prostorni plan CG), bez kojih nema odgovarajuće dinamike izrade lokalnih planova. Bez ovih planova nema, naravno, niti ozbiljnih investicija, ulaganja i ukupnog razvoja.

Situacija u zdravstvu je teško bremenita posljedicama skromne kontrole pandemije i nedopustivo niske stope vakcinisanosti stanovništva.

Turistička sezona je ublažila situaciju taman toliko da se ne sunovrati čitav ekonomski sistem. Prema prognozi Svjetske banke BDP bi trebao porasti blizu 11 posto u ovoj godini, što bi nivo bruto domaćeg proizvoda trebalo podići na cca 95 posto u odnosu na 2019. godinu. Rast od eventualnih 5 posto u narednoj godini bi tek na pragu 2023. značio pristizanje privredne dinamike kakvu smo imali u 2019.

Iz Vlade izvještavaju o suficitu po mjesecima, što je dobro, ali na kraju godine suficita sigurno neće biti tj. bilo bi odlično da deficit ne prekorači prag iz Mastrihta od 3 posto u odnosu na ostvareni BDP.

Ima li smisla Spaićev plan reforme (zaista neobična ambicija nazvati takav nepotkrijepljen plan po Alfredu Marshallu) u potpuno nestabilnim domaćim ali i međunarodnim ekonomskim i energetskim uslovima, nije teško zaključiti. Ministar pored ostalog previđa jednu bitnu činjenicu: mnogim malim i srednjim privrednicima je minimalna bruto plata od cca 560 eura teško dostižna. Čudno je da mladi ekspert (?) ne analizira i promoviše neke ozbiljne reforme i racionalizacije u sistemu glomazne državne i lokalne uprave. Lokalne uprave su u stanju golemog deficita i prezaduženosti što se postepeno prelijeva na državne javne finansije, a ministarstvo finansija im ne brani nova zaduženja.

Dakle, iako je Vlada počela sa radom u najsloženijim mogućim uslovima kao nijedna prije nje od sredine devedesetih naovamo, svima je jasno da je ogroman jaz između obećanog i ostvarenog. Rezultati ostvareni na planu aktivnosti protiv kriminalnih organizacija obećavaju ali zaista ne mogu pokriti sve ostalo što se moralo bolje uraditi.

Razvlašćivanje ili demontiranje čitave mreže prethodnog vladajućeg sistema je tek bolna priča na koju još nije stavljena tačka. Ne ulazeći u razloge ovakvog stanja, prosječan građanin se ipak čudi surovoj žilavosti partokratskog sistema koji nije formalno zaživio na Vladinom nivou, ali i te kako jeste po dubini kako kažu. U “potrazi” za stručnim kadrom u vrhu brojnih državnih preduzeća najvažniji kriterijum je bio i ostao partijska knjižica. Neobično je što se takav pristup iz Vlade pokušava pravdati kao da javnosti nije jasno o čemu se radi.

Dakle, iluzija je očekivati da bi ovakva Vlada uz ovakvu podršku vladajućih partija mogla iole funkcionisati. Stoga je mnogima potpuno nejasan stav koji se mogao čuti: ako se ne rekonstruiše, Vlada će nastaviti sa radom. To je teorijski, naravno, moguće ali bez rezultata u praksi, jer je ubjedljivo većinska grupa poslanika vladajućih partija bez spremnosti da podrži status quo. To se može razumjeti kao jedan vid kontrapritiska na ostatak poslaničke većine da prihvate postojeće stanje, jer je i to manja muka od novih izbora.

Ali bojim se da sve više građana vidi upravo nove izbore kao manju muku od sadašnjeg beskonačnog nadgornjavanja koje baš njih (građane) pretvara u taoce domaćeg političkog pozorišta. I nije baš obična stvar da vladajuće partije pokušavaju (prilično uspješno) postići konsenzus oko samo jednog stava: da ne treba izlaziti na izbore prije 2024. godine. Uvjeren sam da treba odgovoriti sa pitanjem: je li važniji mandat bilo koje partije i bilo kog funkcionera na vlasti od načina i efekata vršenja te vlasti?

Autor je ekonomista

Preporučujemo za Vas