STAV

Crnogorska EU

Uvjeren sam da se oko našega članstva Unija koleba ne toliko zbog toga što smatra da smo mi loši nego što se boji da će njoj od nas ovakvih biti ipak nešto lošije

2836 pregleda 2 komentar(a)
Foto: Printscreen
Foto: Printscreen

Prije 70-ak godina je Žan Mone, jedan od vodećih “krivaca” rađanja ideje o budućoj evropskoj integraciji, i tadašnji francuski komesar za planiranje, kazao:

“Suvereni narodi prošlosti više ne mogu rješavati probleme sadašnjosti: oni ne mogu osigurati svoj napredak niti kontrolisati svoju budućnost. Unija je tek etapa na putu prema organizovanom svijetu sjutrašnjice.

Mi ne želimo da stvaramo koaliciju država, već da ujedinjujemo ljude...

Nećemo mi određivati njene granice, već ih određuju one zemlje koje za sada još ne žele da nam se pridruže...

Od njih zavisi da li će se naše granice proširiti i da li će prepreke koje razdvajaju naše narode biti postupno sasvim ukinute.”

Evropska unija je uspostavila i definisala pristupna pravila, kriterijume i procedure za usvajanje njenih propisa. Danas veliku pažnju ali i nesuglasice unutar Unije izaziva polemika o njenom kapacitetu da integriše nove, buduće članice. Velika većina teoretičara ali i zvaničnika izvan i unutar EU smatra da je to zatvoreni jednosmjerni krug koji tjera Uniju da bude u stalnom procesu pristupanja. Jer, ako stane onda bi to bio i nagovještaj kraja njenoga trajanja.

Stara izreka “u jedinstvu je snaga” postala je moto Evropljana više nego ikada.

Ruku na srce, EU je ujedinila kontinent koji je bio podijeljen decenijama na dva suprostavljena bloka. Stvarana je klima zajedništva, naročito početkom 90-ih.

Evropska ideja je čak ušla i u pjesmu, pa nam je tako italijanski muzički bard Toto Kotunjo uzvišeno pjevao “Insieme, united Europe” na Pjesmi Evrovizije osvojivši prvo mjesto te, već davne, 1990.

Ali, postoje pitanja na koja nema prostih odgovora. To se odnosi na zemlje koje pretenduju da budu članice ali vuku teške balaste neriješenih odnosa sa susjedima ili čak sa sopstvenim stanovnicima i djelovima sopstvenih teritorija! Situacija sa Ukrajinom i Turskom na primjer. A priču tzv. Zapadnog Balkana da ne spominjemo...

U principu, zemlje koje nemaju ovakve goruće i teške probleme a žele u Uniju treba da zadovolje sljedeće bazične uslove:

- Njihova stopa inflacije ne smije preći preko 1,5% prosječnih stopa tri države članice s najnižom inflacijom!

- Kamate im se ne smiju mijenjati za više od 2% prema istom reperu!

- Budžetski im deficit ne može biti preko 3% svog BDP!

- Javni dug im ne smije preći 60% BDP-a!

Realno, naša Crna Gora trenutno ne ispunjava ove striktne uslove, pa je moja nada o ulasku u Uniju vrlo tanka. Štoviše, u regionu Balkana i kod nas rastu tenzije međuetničkih netrpeljivosti. Internacionalizam, solidarnost, povjerenje, međuvjerski i etnički sklad su bitno narušeni. Čak je nacionalistička/šovinistička propaganda u populistički nastrojenim i bučnim medijima ove kategorije plasirala kao nepoželjne!

Veliki dio mladog naraštaja se usmjerava da ne voli one druge, drugačije. Nepovjerenje između pojedinih nacionalnih, etničkih, socijalnih i političkih grupacije se stalno povećava bez kompromisa na vidiku. Ostaje nam nada da će Crna Gora ipak uskoro ispraviti grub “izlet” koji je napravljen na posljednjim izborima od prošle godine...

Bitno je napomenuti da se u procesu pristupanja Uniji definišu tzv. pregovaračke pozicije i to kako buduće članice sa jedne tako i EU sa druge strane. Budućoj članici se nameću razne oblasti s pristupnim klauzulama koje određuju njeno ponašanje. I to prvenstveno u skladu s interesima Unije. Htjeli mi to priznati ili ne, interes buduće članice je na drugom mjestu! Posebno su osjetljive teme iz pravosuđa, resora pravde, univerzalne slobode i bezbijednost. Pa oblast poljoprivrede, ruralnog razvoja, zaštita životne sredine, energetika, industrija, transport.

Problemi Evropske unije

Najveći problem kako u Uniji tako i van nje je sve izraženije jačanje populističkih i nacionalističkih snaga koje su antipod Uniji. Ovi problemi izlaze iz nadležnosti pojedinačnih zemalja pa nijedna nije sposobna da ih do kraja riješi sama. Integracija je kod mnogih građana proizvela strah od gubitništva koje donose integrativni procesi zbog navodno oslabljenog nacionalnog suvereniteta.

Evropa se zbog globalizacije mora takmičiti ne samo sa tradicionalnim rivalima (SAD, Japan) već i sa silama koje se brzo razvijaju poput Rusije, Kine, Brazila, Indije.

Jedino je rješenje za Evropu da postane stvarni globalni igrač koji ujedinjeno djeluje na svjetskoj sceni namećući svoje interese tako što će govoriti jednim glasom.

Sam fenomen “globalizacija” je počeo da se događa u prošlom vijeku a da toga mnogi nijesu ni bili svjesni. Može se tvrditi da je taj proces počeo još sa stvaranjem “gvozdene zavjese” nakon II svjetskog rata kada se američki dolar nameće kao “svjetski novac” ili “rezervna valuta No 1”. Ovim procesom je, štigličevski rečeno, nastalo “urušavanje nacionalnih ekonomskih agregata i čitavih ekonomskih struktura. Salto mortale pojedinačnih razvijenih ekonomija.”

Podijeljena su mišljenja koliko je britanski referendum - Bregzit pogodio EU i da li postoji jasno opredjeljenje kod preostalih 27 zemalja da se Unija očuva, proširi i ojača.

Propagandni tonovi koje nam šalju ljubitelji Unije sugerišu da ona skoro da nema nikakve štete od tog britanskog referenduma. Da li?

Crna Gora i Evropska unija

“Suština javnih finansija je da jedna uska grupa ljudi raspolaže i odlučuje kako će se trošiti tuđa sredstva.” (Jozef Štiglic, američki ekonomista nobelovac)

“Bitna karakteristika savremenih društava je - rasipanje!” (Torsten Veblen, američki ekonomista i sociolog)

Evropska unija ima svoj budžet. Taj njen budžet nije prosti zbir budžeta zemalja članica kao što bi laik odmah pomislio. Naprotiv, on iznosi svega stoti dio (1%) ukupnog BDP-a zemalja članica. Ali, kada napišemo cifru od 16,4 biliona eura koliko je zbirno iznosio u 2019. godini (prije izlaska V. Britanije) shvaćamo da taj iznos sredstava i nije baš toliko mali kao što nam sugeriše procenat od “tričavih” 1%!

A doslovice iznosi: 164 mlrd. eura! Ili: 164 hiljade miliona eura.

Ili cifarski: 164.000.000.000 - eura!

EU godišnje 6% od svog budžeta usmjerava za svoju administraciju koja nije skromna sa svim platama, penzijama, privilegijama svojih čelnika i službenika. A to godišnje iznosi cca desetak mlrd. eura!

Važno je ovdje naglasiti da pri donošenju svih odluka EU funkcioniše, prosto rečeno, po sistemu akcionarskoga društva jer svaka od država članica, u skladu sa svojim kapacitetom, ima svoj kvantum preslikan u parlamentu Unije. Onda se nameće dosta logično pitanje: zašto bi Unija svoj komoditet i strukturu za odlučivanje umanjila dozvolama za ulazak, uslovno kazano, problematičnim zemljama kakva je naša?

Uvjeren sam da se oko našega članstva Unija koleba ne toliko zbog toga što smatra da smo mi loši nego što se boji da će njoj od nas ovakvih biti ipak nešto lošije.

Samim tim i privilegije njenih činovnika bi bile, ipak za mrvicu, smanjene.

Na kraju, još jedna, veoma negativna, okolnost po kredibilnost CG je činjenica da je na posljednjim izborima vlast, za jedan odlučujući mandat, osvojila politička grupacija koja baštini antievropejstvo, velikosrpski nacionalizam i teokratizam kao suprotnost sekularnosti.

Nešto što nije u saglasju sa vrijednostima koje proklamuje EU zar ne?

Autor je dipl.ecc, poslovno-ekonomski analitičar i član Matice Crnogorske

Preporučujemo za Vas