NEKO DRUGI

Služba tajni ili tajna služba

Raste zebnja čemu sve vodi i strah da se krećemo od upotrebe kriminala za potrebe tajnih službi ka upotrebi tajnih službi za potrebe kriminala. Nadam se da griješim

3910 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Da tajne službe sarađuju s kriminalom sa idejom da spreče mnogo ozbiljniji kriminal i ugrožavanje države, nije neka tajna - opisano je i u priručnicima, pretočeno u romane i filmove.

Ređe se dešava da je kriminal nalogodavac tajnim službama i toga nema u priručnicima. Promenljivost vlasti, a zasad ne pričam samo o nama, nije dovela i do promenljivosti u bezbednosnom segmentu, pa su tajne službe opstajale skoro u neizmenjenom sastavu i kada se vlast menjala izrazito neprijateljski suprotstavljenom opozicijom.

Gubitkom pouzdanog partnera u vlasti delovi tajnih službi lako su mogli da nađu zamenu za partnere u finansijskim vrhovima biznisa, pa i nelegalnog biznisa, pri čemu se stalno čuje da je neki veliki biznismen imao nešto ili nešto više s nekom tajnom službom.

Kada se kod nas menjala vlast dvehiljaditih sve je bilo sankcijama i ratovima manje-više razoreno.

Posebno su bili raubovani sektori poljoprivreda i energetika jer su oni bili osnovno sredstvo preživljavanja u nemaštini.

Tajne službe su, prema mnogima, devedesetih bile umešane u kriminal i nelegalne likvidacije, pokušaje likvidacija i zastrašivanja po nalogu države. Iz tog vremena ostala su mnoga nerazjašnjena ubistva, da pomenem samo dva najpoznatija - Ćuruvije i Stambolića, ili pokušaja ubistva Vuka Draškovića; i sve je bilo povezano s tajnom službom.

Raspustiti tajnu službu i praviti novu ne mi deluje moguće jer nema drugih obučenih za to, osim onih koji su godinama unutar službe, a i život je pokazao da nije moglo mnogo da se promeni - pa su u značajnim rolama dugo opstajali mnogi koji su i te kako uticali na tragediju devedesetih. Sada smo bombardovani informacijama o mogućnosti da je vrh policije bio “u službi najsurovije kriminalne grupe Belivuka”, “najozbiljnijeg kriminalnog narko-klana” poreklom iz druge države, “saradnik stranih službi” u pokušaju državnog udara, “lansiranja nove afere, da bi se prikrile druge afere vlasti”… a sve pod zajedničkim naslovom “slučaj Hrkalović”.

Naša politička scena, i vlast i opozicija, svaka na svoj način promoviše ovaj slučaj, praveći od moguće najstrašnije epizode u istoriji naše policije i tajnih službi politički marketing sa šarmom tajnosti i otkrivanja tajni. Predsednik se često stavlja u poziciju portparola istrage, što ne verujem da je protivustavno, ali sam sigurna da je neprimereno. Istovremeno, opozicija uzima na sebe ulogu istražnih organa u borbi za glasove izborne podrške. Svi zajedno postaju deo mašinerije koja od najgorih kriminalaca pravi heroje, promovisane i s TV ekrana; kao i atmosfere rijaliti-kulture u kojoj se gaze sve civilizacijske vrednosti.

To što se slično, ali manje brutalno dešava i u Engleskoj, Francuskoj, Austriji ili Crnoj Gori nije ni opravdanje ni uteha. Ili što se dešavalo u našoj prošlosti takođe. Naprotiv. Samo raste zebnja čemu sve to vodi - i strah da se krećemo od upotrebe kriminala za potrebe tajnih službi ka upotrebi tajnih službi za potrebe kriminala. Nadam se da grešim.

(novimagazin.rs)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")