DRUGI PLAN

Histerije organizma

Kako i zašto ljekarska udruženja ćute na medicinski fenomen Zdravka Krivokapića i dokle će da traje njegov vakcinalni post

31417 pregleda 64 komentar(a)
Čovjek koji je pobijedio virus, Foto: Foto kolaž: Br. M.
Čovjek koji je pobijedio virus, Foto: Foto kolaž: Br. M.

Nije to lako, u njedrima čuvati brojanicu, a napredovati u socijalizmu. Ta vrsta dvostruke igre koju je mladi komunista Zdravko Krivokapić igrao u svojim formativnim godinama morala je ostaviti traga.

Mučne su tajne i duboki tuneli duše, nalik hodnicima motela Bejts. Kao Hičkokov junak što se oblači u majku i zbori sa zlom sjenom svojih strahova, možda je mladi naučnik žudio da se ispriča sa majkom Crkvom. Stoga mu samo pokvarenjak može zamjeriti one četničke maškare iz devedesetih. To je valjda bila potreba za presvlačenjem, za ideološkom transvestijom i naglim izlaskom iz ormara; benigna čežnja za novom socijalizacijom, koja je kod budućeg premijera bila tako snažna da je završio na afteru kod čiče Pavićevića.

Ali dobro sad, nisu laki životni putevi. Ideološka kastracija na koju momak pristane da bi napredovao u službi progoni ga dalje kroz život. Da li je riječ o potiskivanju ili nekom drugom psiho mehanizmu odbrane ne znam, ali biće da je nešto slično gurnulo premijera u mesijanski kompleks. Tako smo od bivšeg komuniste na papiru, VHS četnika nazdravljačkog profila, dobili akademskog plivača kroz nemirne valove partijskog univerziteta. I na kraju, sasvim logično, predsjednika vlade koji bježi od vakcine.

Sve te neslavne mijene većina je na ovaj ili onaj način osjetila u svojim malim nebitnim životima, pa će se rijetko ko naći stamen i čist da prozove Krivokapića zbog neke tobože ideološke pokvarenosti. Naprotiv, ovdje se ideologija ionako nikad nije ostvarila u svom ključnom cilju, da vodi društvo ka jasnim političkim ciljevima. Tako je i Zdravkov put ka misticizmu nešto sa čime se dobar dio građana može lako pomiriti; ako ne identifikovati, a onda makar razumjeti mučenika, kroz primjer kakvog začudnog strikana, ili komšinice koja Jehovu svjedoči i pazarnim danom.

Samo da je zdravo, moglo bi se reći, ali baš tu nastaje problem, jer nije zdravo kad je zemlja u pandemiji, jer su brojke među najgorim u Evropi, jer to nisu brojke nego ljudi, jer se na konferenciju UN ne može bez cjepiva, a meni je lični interes, nazovi me čudakom, da mi se prvi ministar zori na Ist Riveru.

Nije zdravo a još manje lako kusati nemar koji izbija iz svakog novog premijerovog pravdanja ili busanja, šaljivog i tužnog u isti mah. Ako se već moramo zajedno sa njegovom patničkom prirodom spuštati u jame idolopoklonstva svaki put kad novi pop odluči da prošeta mudante u blizini vladinog doma, ako smo ga već ispratili na sve moguće seanse po ortodoksnih skitova i gledali kako mu se oči cakle od vjere u zagrobnu radost, došlo je vrijeme da se neko radikalnije obrati ovom gospodinu, u ime ovozemaljskog života.

Ali to ne može obaviti ni novinar, ni pisac, ni guverner, ni komesar, samo ljekari mogu gurnuti ovu žovijalnu političku kvazi instancu da se nabode na tu prokletu iglu. Pa nek izabere ruski špric za početak, ili neka ga iz crkve uzmu za ruku i obave to u Ćeliji Piperskoj. Taman nek se bocne u selu Odžak pod onom drevnom lipom što miriše na tamjan, mjesto nije problem. Ali nije stvar do mojih želja, već do ljekarske komore, udruženja ljekara, medicinskih sestara, babica, mikrobiologa, kolega sa univerze, ljudi od retorte, svih onih kojima se glasa ne čuje dok se premijer ruga, izigrava čudo prirode i zdravinu za čijom tajnom kasni nauka 21. vijeka. On je, kako reče, fenomen kome medicina tek treba da se posveti, jedna kompleksna misterija organizma koja će, bago meni, i partiju da osnuje, pa će fino i sa partijske hoklice da mudroslovi i ubija u pojam viruse i klice.

Nije kriv premijer, on ne mora ni ruke da pere, lako je njemu kad ima armiju heruvima i antitijela. Nauka i struka krive su što ovom supermenu vjere u sebe ne zapuše usta. Pomisliću da među ljekarima vlada ista boljka nesređene obaveze i lakonskog bježanja u teorije zavjere. Jer ljekari su valjda dužni da izoluju bajanje kojim se Krivokapić diči i na koncu narede tom čeljadetu da se ne ponaša kao pustinožitelj već kao državnik. Nekakva komandna odgovornost, dobra volja, ne znam ni kako to nazvati, osjećaj pripadnosti bijelom svijetu koji nešto preduzima protiv zaraze.

Neka se sjeti premijer, nije mu se onomad upisivalo u Savez komunista, pa se morao upisati. Neka se prisjeti da nije volio što DPS vlada rektoratom, pa je morao na strašnom mjestu postojati. Zna Krivokapić kako stisnuti zube, nije to strašno, malo zapeče i nastaviš kao prije.