DRUGI PLAN

Bila jednom jedna rijeka

Stenogramski zapis: sjećanje žene koja je rasla na obali Morače, prije nego što su počeli da vade šljunak

29258 pregleda 21 komentar(a)
Obala Morače, 2020., Foto: Privatna arhiva
Obala Morače, 2020., Foto: Privatna arhiva

Ti ne znaš kako je to lijepo bilo, kao žabljačke livade… Krave su pasle debelu travu koja je, znam, uvijek zelena, jer to je trava mog sjećanja na djetinjstvo. Ali svuda su skakutale svrake, imam u glavi sliku, djevojčica na Morači sa vučjakom, zvao se Baron. Dani su tekli mirno, prije nego što su došle mašine i zakopale jedan za drugim svaki stepenik, dolje prema koritu. Bile su to ogromne zelene terase ka rijeci, plave u suton i mirisne izjutra, sjajne od rose.

Nije ovo ekološka bajka, nisam u deluziji i znam da je Baron davno crkao od upale pluća. Ne kukam već proglašavam za fakat da su vrše bile pune jegulja, da su frage kidisale na mamce, a ljudi napasali krave na sočnim pašnjacima uz plažu. Svojim sam očima gledala, tu odmah kod željezničkog stajališta, pa malo južnije, kako se riba vadi čim zabaciš. Pamtim jasno, jer sam se tad bila priključila nekoj dječjoj bandi i počela da živim van kuće. Ovo je dakle lično, to su moja sjećanja, ono najtačnije što imam.

Znam da je teško zamisliti ovu priču kad gledaš operutani šljunčani pakao i gubavo rastinje posuto prahom moračkog krša, znam da u rupama posutom koritu nije ostalo ništa od te moje dječje fantazme, ali podsjećam da to nije bilo prije tri milenijuma, već prije desetak lokalnih izbora. Vjeruj da su mnogi mirno posmatrali kako obala nestaje; da je moj otac zalud prijavio inspekciji kamione koji su odlagali sirovi otrov industrijskog otpada, vjeruj da niko ništa nije zapisao, snimio, da inspekcije nisu obišle teren, dok su meni kenjali po dvorištu, po sjećanju i djetinjstvu.

Ko? Sve pusti lokalni poslovni ljudi, sorta operativaca, depeesovih i Mugošinih izabranih šiljaka spremnih da se zariju u meko korito bivše rijeke. Opozicija je tada branila srpstvo, Morača je bila nedorasla zaletu nacionalne mašte, valjda zato što im je bila pred nosom. Opozicija je ganjala vodopade svojih egomanskih pretenzija dok im je izvožena srž domovine i prodavana za glasove koji su ih dodatno ukopavali.

Zašto kažem bivša rijeka?

Morača kakvom je danas vidim liči na iznošen zavoj tla preplavljen zelenom skramom, ona ne diše od otrova, u njoj nema ribe i odgovornost je svih, pa i mene maloljetne, što nisam spasila barem one krave, onu ljepotu za koju ti danas ne vjeruješ da je postojala, pa mi kažeš - u redu, možda je bilo lijepo, ali ne pretjeruj, to je samo komad puta pored pruge.

Nekad i sama pomislim da je za sve kriva moja romantična mašta. Najgore kod ovog zločina je što istraživači pokazuju fotografije iz svemira, guglove prikaze unakažene goleti koja je ostala za rovokopačima i kiperima. Tamo neđe na tim satelitskim snimcima makar pola piksela odvoji za mene i pokojnog Barona, za moje drugove i djetinjstvo koje se ne vidi. Đe su slike iz života, slike nas koji smo se tuda odmarali, brčkali i zašto ne postoji privatna arhiva nekog pecaroša da mi pomogne. Nismo se slikali, budale, jer smo bili mali veseli Zećani na vodi, ležali smo u travi misleći da su rijeka, kamen, planina i nebo vječni, da je naša igra neprolazna i da nikome nećemo morati dokazivati da smo postojali u takvoj ljepoti.

Gledam ovih dana kako lopovi jedan za drugim podižu glave i pravdaju se, drago mi je što je sve krenulo od jednog malog medija, koji je podigao dron i snimio kamiončiće iz vazduha. Sad su se mnogi uključili, i neka su, ovo je najljepša afera, ovo je najvažnija bitka, makar zakašnjela, ovo je osveta kućnog praga i srednji prst putnicima koji su vozom prolazili pored moje rijeke i tupo gledali separaciju od koje su se gojili tajkuni.

Ne, ovo neću da propustim, jer je dokaz politike promjene ili konačni kraj svake nade. Ako zatiranje Morače prođe nekažnjeno, ako ljudi nakon svega slegnu ramenima i kažu, bilo je takvo vrijeme, onda znam da će buduće vrijeme dati vještije lopove, sigurne šeme i bezočnije ubice prirode.

A sad me pusti da načas zažmurim i sjetim se svoje rijeke, bageri makar tu nikad neće imati pristup.