DRUGI PLAN

Bogu za plakanje

ILI: Kako gradonačelnik Podgorice zamišlja svoju pravednu rolu i zaziva zlu sudbinu onih koji se igraju - sprejom

38566 pregleda 72 komentar(a)
Fotomontaža, Foto: .
Fotomontaža, Foto: .

Kad baba kune, ukućani se smiju, kad snaha kune, komšije slušaju, kad mlado momče kune, kamen plače.

Prije neki dan jedan je Ivan poželio da nebesa nemaju milosti prema nekoj Itani, Ivi, Vukši i ekipi. I ne bi to bilo čudno da Ivan nije Vuković, gradonačelnik Podgorice, a prozvana ekipa očigledno nejač sa viškom hormona, neznana balavurdija koja se potpisala sprejom na šetalištu uz Moraču.

Grafit
foto: Facebook

Prije nego što uđem u citat i razmotrim Vukovićevu FB težnju da od svoje betonske zadužbine stvori mentalni mauzolej u centru grada, prije nego potražimo hemijska rješenja kojima se farba može ukloniti sa betona (dakle, ne hemijska sredstva kastracije koja kao da vrebaju iz gustih isparenja Vukovićeve safre), sjetimo se jednog ozbiljnog skandala, kad su nevaljalci pisali po zidovima.

Berlinski Memorijal holokausta sačinjen je od onih slavnih kvadara kroz koje posjetitelj gazi i tone sve dublje u lavirint i introspekciju - takva je makar bila namjera američkog arhitekte Ajsmana kad je u centru grada projektovao famozni spomen dom. Nevolja sa tim lavirintom bila je što je nebranjiv od huligana a bremenit simbolikom, pa se svaki mali drkoš i nacoš mogao zaputiti uskim stazama i nekažnjeno crtati svastike po betonskim profilima.

Nije kleo gradonačelnik Berlina, već je raspisao konkurs za posebni hemijski premaz kojim bi se spomenik presvukao, kako na njemu više ne bi bilo moguće švrljati. Tender javan, pobijedila neka dobra firma, ali avaj, ispostavilo se da je u Drugom svjetskom ratu bila dio korporacije što je proizvodila ciklon b, dakle, otrovni gas za Aušvic. E to ja zovem problem sa grafitima, to je skandal i prokletstvo sudbine, moj dobri gradonačelniče!

Sve gornje pišem samo da uvažim ozbiljnost simboličke zajebancije u koju lider realno može uroniti kad želi da izvrši svoju složenu funkciju upravljanja gradom. Nije sve u betonu, život se preliva mimo betona i ne možeš ga ukrotiti armaturom, čak ni tenderom, a kamoli kletvom. Tako su i gorepotpisane budalice, Itana, Vukša i ekipa, samo jedan mali dragocjeni kamičak nekontrolisanog bunta i obijesti koji državna vlast ne treba da straši odmazdom nebesa. Zaboga!

Nego da čujemo Vukovića, jerbo nisu svi po vascijeli dan na Fejsu kao naši mladi političari, pa možda jedan očajni sloj čitateljstva još vapi da sazna o čemu pričam. Dakle, kad je vidio da su mu se potpisali po raboti, Vuković je, štono kažu u novinama, vidno uzbuđen, javno obrusio:

„Cio život živim vodeći se principom da život, u principu, vraća ljudima onako kako zasluže. U tom duhu, kada sam preuzimao funkciju gradonačelnika Podgorice, kazao sam ‘kako budem radio, tako mi Bog pomogao’. Jednako tako, želim da vjerujem da će se i onima koji rade ovakve stvari, koji uništavaju, jer drugo, očito, niti znaju niti žele, vratiti kako zaslužuju“.

Ujedu šarke sličan je gradonačelnikov paganluk u kome nekakav svevišnji moćnik postrojava po kosmosu i služi moralnoj ravnoteži. Sve to ne bih dalje komentarisao sa teološkog aspekta, ali moram podvući da se Vuković dosjetio da u svoj politički diskurs konačno uključi boga. Taj je njegov bog modelovan kao osvetnik, komunalni redar, sasvim moguće i kao direktan odgovor na boga pop revolucije kojeg su gradom nosile litije.

Agilan je političar Vuković, jedan je od kandidata za vlast u DPS-u, pa je njegov simptom bogotražnje i te kako važan - u zemlji u kojoj odumire svaki politički i civilni dogovor, naravno da se viša sila koristi kao resurs agitacije, i svakako da se moć sa pojedinca prenosi na iracionalne magle, nalik onima što nalegnu na Moraču u jesen.

Nije bilo za očekivati od Vukovića kao profesora i velike nade Bokeške ulice da posegne za alatima srednjeg vijeka, ali eto desilo se, skroz real-politički, jedan ugledni DPS kadar konačno je objavio da prihvata fotu. Na kraju, ne živimo li svi fetiš uniforme i idolatrije, u društvu koje po anketama jedino vjeruje crkvi, vojsci i policiji.

S tim u vezi, pozdravljam Itanu i ekipu, uradili su više nego što su svjesni, njihov je tupavi grafit izazvao autoritarnu podsvijest pseudo lijeve domoljubne elite da izađe na svoje smiješno vidjelo.

Bog im pomogao!