Čovjek se prvo ispovijedio, pa se ubio zbog ekoloških zločina jedne velike korporacije. U posljednjoj želji, ovaj nikakav vjernik, tim dirljivije, od lokalnog popa traži da mu pepeo raspe u zagađenu rijeku u koju se, onako autofekalno, usrala ista zla korporacija.
Pop ne bude lijen, ali ni novinari, snime dirljivi parastos na rijeci, pa od svega ispadne neka vrsta protestnog mitinga. To razljuti šefa korporacije koji je nezahvalnom svešteniku taman bio iskeširao opravku orgulja. Ne lezi vraže, isti je biznismen usuo pare za svečanost protine male ali poštene crkve, u kojoj će se povodom sto i kusur godina parohije okupiti birani gosti iz visoke politike.
Tu se u priču umiješa i resorni mitropolit, đavoli se stanu ženiti, kad li pope jednog dana iskopa kod pokojnika u podrumu maskirno đile i u njemu silan dinamit. Udovica otključala vrata od podruma, bogami se blago i zagledala u popa, glumi ga Itan Houk, nevolja joj, i tu se već dešava svakakva naznaka, što je i smisao ovakvih trilera.
Ipak, da bi se prota opasao dinamitom i raznio pred oltarom na svečanoj proslavi, što svi iskreno želimo, mora biti makar zeru luđi, pa je scenarista, glavom Pol Šreder, dopisao još i da rečeni pastir krišom pije, jer mu je sin poginuo u Iraku, a žena ga ostavila da samuje u Hristu.
Riječju, svaka nevolja na slugu božijeg koji živi raspet, jerbo slijedi primjer svoga boga.
Ko hoće da vidi kako se film „First Reformed“ završava neka ga pogleda, a ko neće, nek samo konstatuje da je čak i Holivud uvidio svu delikatnost pozicija savremene hrišćanske crkve i ekološke ideje. Ovaj put se, eto, kroz pero velikana promišlja jedan lični konflikt, kako bi se crkvi dodala lijeva i avangardna funkcija koju je odavno prodala knezu i ćesaru.
Šreder se nije obogatio ovim filmom, ali je načinio zanimljivu poentu - uloga crkve može dobiti na značaju u osvit ekološke katastrofe koja služi kao pouzdan znamen posljednjeg doba u koje, baš kao i prije 2.000 godina, malo ko vjeruje.
Naravno da je Šrederevo ekološko anarho-hrišćanstvo utopija, naravno da mnogo bolje stoji ona druga vrsta crkvenog truda, kroz službu demonu nacije i politike, ali to već nema veze sa vjerom, to je parohijalni folklor i bajanje brdskih naroda koji se nisu zdravo formirali, pa im crkva glumi nekakvu baba-tetku vlasti, i nudi autoritet đe mu mjesto nije.
Ipak, ono što je holivudski prorok naslutio na uvrnut se način dešava u komšiluku, ili što bi rekao jedan drugar - Milu su došle glave litije, a Vučiću će litijum.
Šta to znači?
U oba se slučaja pokazalo da nadpartijska politička snaga proizvodi pritisak moćan da ugrozi partijsku vlast. Krupne ideje izgleda pokreću pojedinca koji je sit posrednika, sit rasparčavanja realnosti na male dopaminske porcije što ih dobija kroz milost interneta i pravo glasa na četiri godine. Čovjek bi izgleda da ustane za nešto veliko, da stvar sredi odjednom, da se žrtvuje i pobijedi, ili da sjedi kući. Političari polako gube šamanski potencijal, potrošili su ga na društvenim mrežama, pa narodne mase nadahnuće traže u dodiru više sile, ili super ideje. Tu vrstu činodejstva na Balkanu nudi crkva, uh, vidjeli smo, ili ekološki pokret, ta odavno prorokovana crkva budućnosti koja se počinje i ovdje pitati.
Litijum ili litije, moćna oružja. Neko bi rekao lijevo i desno, ali pusti sad. Ta oružja zapravo govore da je kriza komunikacije u politici dovela do erupcije kolektivne svijesti koja se samo donekle kontroliše i dovodi do neočekivanih obrta na terenu. U Americi je kriza onomad donijela TV klovna za predsjednika. U Francuskoj se bilo razbuktalo nasilje na ulicama. Šta će se ovdje zapođenuti, ko to zna, dušebrižni se igraju ratnih prognoza dok krckaju honorare u miru. Analitičari zapravo nemaju pojma šta može biti s Vučićem za koju godinu, kao što u početku nisu vidjeli domet krstaškog pohoda na Crnu Goru.
Događanje naroda 2.0, tako bi se mogao nazvati novi fenomen koji ruši analize i kule u vazduhu, razbija tehnokratske šeme i kabinetsku glazuru. Obrti se događaju mimo tvitera, u životu koji obećava fantastične promjene i mami borbene autsajdere da zalegnu za ideju.
Hoće li obećane promjene biti na bolje ili na gore, to je pitanje koje nikog ne interesuje, dok god su promjene u zraku.
Nada i beznađe nikad nisu bili bliže.
Bonus video:
