STAV

Kako čitati Pamuka

Politika kulturne sinteze, izgrađivanje zajedništva, sposobnost dogovora o temeljnim vrijednostima u zemlji, zahtijeva jasne ideje o Crnoj Gori. Zahtijeva poznavanje njene istorije. Respekt. Sposobnost uočavanja pouka

9051 pregleda 11 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Povodom poruka Orhana Pamuka

U zaista zanimljivom i poučnom novogodišnjem intervjuu sa Orhanom Pamukom koji su Vijesti objavile - čestitke za razgovor idu i novinarki Nini Vujačić - mogli smo pročitati i ovu poruku turskog nobelovca:

“Iskren pisac dužan je da kritikuje svoju kulturu”. Razumije se, i ne samo pisac.

U našim uslovima, zapuštenog društva upravo u oblasti kulture, zapravo etnocentričnih kultura i njegovanja u dužem periodu ideološko-nacionalno- klijentelističkih kadrova u institucijama, došlo je skoro do dekompozicije kulture u državi Crnoj Gori.

Utisak je da je jedna godina nove vlasti dovela do još teže situacije, makar je to ranije, imajući u vidu dubinu pada, izgledalo nemoguće.

Sve je dijelom uslovljeno i miješanjem nebeskih i zemaljskih karata. I ta pojava, iskreno govoreći, nije ekskluzivno naša. Dijelom je objektivna. Naime, uočeno je da je nakon razočarenja i nepromijenjeno bijednog života u uslovima prevara zemaljskih religija - čitaj ideologija - stanovništvu preostao neki drugi izbor, pa i povratak nebeskim religijama.

U našem izdanju ovog fenomena pojavio se premijer koji je čak javno saopštio da se vjerom mogu pomjerati planine, da je to dokazano, prevazilazeći tako najvatrenije pristalice nebeskog.

I ovim izjavom je premijer već na početku ugrozio izgrađivanje autoriteta nove vlasti, posebno u sistemu kulture, nauke, obrazovanja u sekularnoj državi. Napravio je štetu i od njega mnogo obrazovanijm krugovima iz same crkve koja ga je prilično zemaljski protežirala za premijera.

Ovakvo stanje duha o odlučujućim snagama “iznad” pogoduje između ostalog i kolonijalizaciji javne svijesti. Uvod u neki oblik kolonijalizacije države. Pojava koja može imati moderne forme i koja u našim uslovima ima više geopolitičkih vektora. Opet suprotstavljenih pravaca što zajedno proizvodi nove napetosti, objektivno smanjujući format ozbiljnosti i nezavisnosti države.

Tradicija, Pamuk (uz pomoć Todorove)

Najprije treba imati povjerenja u poruke Orhana Pamuka, prije svega zbog njegovog velikog djela, pa sve do činjenice da je u pitanju “naš čovjek”. On piše o ljudima i prostoru nama poznatim, njegovo prezime je odavno i naša riječ, on se rodio i živio geografski-kulturno gledano u balkanskom dijelu Istanbula. Za našeg (u jezičkom i jugoslovenskom smislu) Andrića, u pomenutom intervjuu Pamuk kaže: ”Ivo Andrić je imao veliki uticaj na mene, tako je delikatno prikazivao prošlost i sadašnjost…”

Upravo ukazivanjem na prošlost i sadašnjost, vratili bismo se glavnoj Pamukovoj poruci iz intervjua - da treba i kritički sagledavati svoju kulturu.

Dakle, početi od prošlosti. Pročistiti je onamo gdje treba. A sigurno treba. Da bi se na pozitivnoj strani nastavilo.

Ali, da ovdje pozovemo u pomoć Mariju Todorovu, bugarsku istoričarku, šire afirmisanu u Francuskoj, koja je maestralno definisala pojmove o kojima je riječ, u sada već klasičnoj knjizi “Imaginarni Balkan”. Polazeći od bitne distinkcije između pojma nasljeđa i tradicije Todorova zastupa sljedeće:

Tradicija je prenošenje na sljedeće generacije “onoga što treba poštovati i prema čemu postoji određena obaveza”.

Nasljeđe je sve ono što se prenijelo, pozitivno i negativno, “sviđalo nam se to ili ne”.

Pamukovu poruku treba razumjeti u kritičkom odnosu na djelove nasljeđa koje se negativno prenosi na sadašnjost, koje se, dakle nekritički usvaja, reprodukuje i nezasluženo proglašava za kulturnu tradiciju.

Kritičkim odnosom prema nasljeđu dolazi se do potrebnih vrijednosti tradicije. To je, razumije se, kolektivni posao, ali i zadatak ukupne elite koju Pamuk naziva piscima.

Tradiciju treba zajednički odrediti. I njegovati. Ona suštinski nije suprotstavljena modernom i progresivnom. Autentično moderno jednog dana postaje dio tradicije, povećavajući njen vrijednosni zbir.

I Pamuk je takav primjer. On je primarno moderan pisac. Ali njegovi pogledi su bazirani i na vrijedostima tradicije. Prije svega one koja se vezuje za Ataturkovo nasljeđe. Mustafa Kemal Ataturk je prije sto godina ukinuo Sultanat, proklamovao Tursku kao republiku, hrabrim političko-kulturnim reformama utemeljio demokratsku državu i institucije, dakle garantovanjem političkih prava, emancipacije žena izjednačavanjem prava polova, uvođenjem latiničkog pisma umjesto arapskog, usvajanjem gregorijanskog kalendara…. Sve to poslije poraza zemlje u Prvom svjetskom ratu.

Govorimo o vrijednostima tradicije koje obavezuju Pamuka na modernu, kritičku misao koja je dovela ovog turskog nobelovca i do ivice disidentstva, povremeno i životne ugroženosti.

Pamukove poruke u barijerama sadašnje Crne Gore

Kako prihvatiti Pamukove savjete i kritički se odnijeti prema kulturi u uslovima dominantnog pluralizma nacionalnih kultura u Crnoj Gori. Kada je odsutna samo jedna, integrativna i najvažnija - ona na državnom nivou.

Dakle, u uslovima, kada su dominantne inspiracije u nacionalnim kulturama usmjerene ka heroizovanju junaka svoje nacije, dok je kritički odnos uglavnom rezervisan za druge nacionalne kulture. Ne mora se to obavezno javno reći, ali jasna je poruka - ne diraj u moje. U svakom slučaju - “pakao, to su drugi”.

Onda pitanje glasi - čija je Crna Gora u ovoj podjeli tvrđava nacionalnih kultura u koje teško da dopire Pamukov savjet?

Propao je đukanovićevski pokušaj mitologizacije države, svojstven autoritarnim sistemima, kojim se prokriva vrijednosno propadanje iste države. Drugim riječima, razobličena je mitska slika mafije koja se navodno bori za nacionalnu stvar, a zapravo se krije iza nje.

Sastavni dio tog projekta je Crna Gora kao zbir posebnih nacionalnih kultura, sa odvojenim, paralelnim duhovnim sredinama, bez minimuma državne vrijednosne kohezije.

Naslijeđeno od prethodne vlasti je uglavnom nastavljeno. Razlika bi mogla biti samo u stepenu ostrašćenosti i javne nepristojnosti. Promijenjen je omiljeni nacionalni izdajnik, stari pojam u novom izdanju, sa svim implikacijama.

Izgradnja vrijednosno-kulturnog sistema nije manje značajna od onog funkcionalnog, dakle načina kako funkcioniše država.

Jednogodišnji bilans promjena funkcionalno-vrijednosnog sistema je više nego skroman. Nije mali broj onih koji smatraju da obećana ( 30. avgusta) promjena sistema nije ni počela.

Da li će se naći snage za zaokret, ostaje da se vidi. Posebno u kulturi. Crna Gora će moći da se ukotvi u svoj magistralni pravac jedino savladavanjem civilizovanih normi i sagledavanjem interesa cijeline naroda.

A narod nije, ili nije samo, etničko-filološka kategorija.

U krajnjem, narod je ukupan skup građana koji dijeli istu sudbinu na zajedničkom prostoru. U našem slučaju zemlje koja se zove Crna Gora.

Nacionalne politike i kulture ne moraju značiti nacionalizam. S druge strane, njihova sinteza nije asimilacija.

Država neminovno gubi svoju snagu i istorijski horizont ako se pretvara u konglomerat odvojenih skupina gdje će vrh vlasti u kombinaciji neznanja i interesnih manipulacija samo mijenjati dežurne nacionalne heroje i izdajnike.

Politika kulturne sinteze, izgrađivanje zajedništva, sposobnost dogovora o temeljnim vrijednostima u zemlji - zahtijeva jasne ideje o Crnoj Gori. Zahtijeva poznavanje njene istorije. Respekt. Sposobnost uočavanja pouka.

Da, dragocijenih pouka do kojih se dolazi onom kritičkom metodom o kojoj govori Pamuk.