Uvijek, zapravo, postoje dvije… Ne važi to samo za zapuštene ili nesređene države. Ovakvi događaji - kao sramni ruski rat u Ukrajini - to jasno pokažu.
Jedna Amerika je ratovala u Vijetnamu, a druga se protivila, i to tako sveobuhvatno (i kreativno) da je od svega toga ispala nezaobilazna pop-kulturna priča. Jedna Francuska je ratovala u Alžiru, a druga tražila slobodu za Alžirce. Jedna je Njemačka gazila Evropu, dok je ona druga, sa Tomasom Manom (“Njemačka je tamo gdje sam ja”) bila u emigraciji, zgađena onim što se radi u ime Njemačke. Dok je jedna Srbija vodila ratove, druga se žestoko opirala nacionalističkom ludilu na ostrvcu slobode nazvanom upravo - Druga Srbija.
Uvijek je tako. Naravno, i u slučaju Rusije. Kao i Crne Gore, kao što jasno vidimo, svih ovih godina, decenija, vjekova...
Na koncu, sve su zemlje raspolućene - između sopstvene banalnosti i sopstvene autentičnosti, ako ništa drugo. Između uplašenih i onih koji se ne boje. Između onih koji vide i onih koji ne vjeruju prizorima.
Veličanstvena je Rusija koja se svakodnevno buni protiv ovoga rata i svoga poludjelog diktatora. Ruski naučnici, šahisti, novinari, pisci… odbijaju da ućute. Putin ih ne može ućutkati čak ni surovim ratnim zakonima.
Stalne protestne šetnje, oglašavanja koja ne jenjavaju uprkos razmahanom represivnom aparatu. To je prava Rusija, vjerujem bez ostatka. A to mi izgleda još značajnije kad vidimo idiote koji bijes protiv Putinove Rusije žele ublažiti skidanjem Rahmanjinova i Čajkovskog sa repertoara? Ili Tolstoja i Bulgakova sa polica?
Balerina koja neće da igra (čudesna Olga Smirnova, ikona ruskog baleta), operska diva koja neće da pjeva, novinarka koja pokazuje antiratni transparent u direktnom prenosu. Oblici otpora sve su maštovitiji i eksplicitniji.
Ali, prosto je fascinantno - naši ljudi uvijek ubjedljivom većinom i nepogrešivo biraju - pogrešnu Rusiju. Kao i Crnu Goru, uostalom. A o Srbiji da ne govorimo. Takav talenat za pogrešne izbore je za proučavanje.
Rusija je otvorila front ne samo u Ukrajini, već i u - odlazećoj crnogorskoj vladi.
Čuo sam da će jedna podgorička kladionica da objavi kvote za ministarske tuče. Ko će na koga, hoće li uspjeti da ih razdvoje, i, ako ne, ko će biti ubjedljiviji u ručnoj razmjeni argumenata?
Imamo vladu koja se snebiva da uvede pune sankcije i jasno osudi rusku agresiju.
To je sudbina: nakon jedne vlade koja je fingirala svoje evropejstvo i zapadnjaštvo, dobili smo drugu koja je, dobrim dijelom, radila to isto, samo iz drugačijih pobuda. Ona prošla nam je dovodila Ruse, a ova bi ih najradije zadržala, ali, da se ne vidi, ako je moguće. Oni bi da Rusiju osudi neko drugi, ali da se računa njima u rezultat.
Gdje je, da se makar oglasi, ministar Spajić i spontano ispriča zanimljivu priču kako je (jedne zime) volio jednu Ruskinju, a prije nje - Ukrajinku… I sve je bilo OK. Nije bilo nikakvih tenzija. Zna znanje čovjek. Interkontinentalni mirotvorac.
Skupštine nema, a ka će ne znamo. Možda se čeka dozvola iz Kremlja? Ili makar - ambasade.
Neobični su oblici crnogorske rusofilije, i naporni iznad svega. Nije rijetko da čovjek zarad svojih ljubavi ispadne budala, ipak, neke ljubavi traže preveliku cijenu. Ako zbog neke ljubavi pristanete na neljudskost, onda izvjesno stvar nije u ljubavi, nego u ljudskom materijalu, odnosno - u vama.
Joanikijeva izjava jasno govori gdje je mitropolit SPC u Crnoj Gori. I kakav je to materijal. Svojom izjavom razjasnio je zašto dio građana njega doživljava kao predstavnika okupacione crkve.
Ovih dana, dok gledam kako Ukrajina gori, kao jezivi refren odzvanja, i kao podrška onoj boljoj, Drugoj Rusiji, koja se i danas stidi, celanovski jasno: Smrt je majstor iz Rusije…
Bonus video:
