ZAPISI SA UŠĆA

Priča o nijemom brodolomniku

Prva knjiga zvala se „Drugovi”, potpisao ju je slovenački partizan Tone Seliškar. A prvi naslov na njemačkom bio je „Kompleks Bader-Majnhof” Štefana Austa. Između njih - tri dramatične decenije

6015 pregleda 4 komentar(a)
Foto: FB
Foto: FB

Zamislite apsolutnog elektronskog džankija, zavisnika od društvenih mreža, koji doživljava brodolom negdje nasred Pacifika. Još bolje, zamislite istog tog džankija kako, putujući intergalaktičkim prevozom, postane brodolomnik na planeti na kojoj domoroci opšte telepatski. Nema internera, nema profila. A naš brodolomnik nije obdaren telepatijom.

To je, otprilike, bio moj utisak kada sam se aprila 1992. iskrcao iz beogradskog autobusa u Nirnbergu. Moj dotadašnji život sastojao se u dobroj mjeri od drugovanja sa knjigama. A došao sam u zemlju čiji jezik nisam govorio - izuzme li se nekih desetak pojmova iz klasične filozofije i jedan Helderlinov stih, koji sam, iz radoznalosti - kako zvuči ova raskošna poezija u originalu - naučio napamet. U Njemačku sam došao kao “nijemac” - nijem čovjek koji osim na elementarnom engleskom i ruskom koji tu niko ne govori ne umije da se izrazi.

Od Ludviga do Jehude

Sa sobom sam imao knjižicu čovjeka koji je rođen u Vircburgu, svega stotinjak kilometara sjeverozapadno od autobuske stanice, na koju sam sam smlavljen noćnom vožnjom izašao tog 14. aprila 1992. Zvao se Ludvig Fojfer, a na koricama njegovih izabranih pjesama stajalo je ime Jehuda Amihaj. Bilo mu je 11 godina kada je njegova jevrejska porodica pobjegla pred nacistima u Palestinu, tamo su promijenili ime. Kao egzilant, vraćao sam hebrejske stihove izbjeglog Ludviga u srpskom prevodu u njegov franački zavičaj.

Prvu knjigu sam pročitao još prije polaska u školu, pošto me je majka, učiteljica, popuštajući pred mojim moljakanjem, naučila da čitam. Ta prva knjiga se zvala Drugovi, autor je bio Slovenac Tone Seliškar. „Knjiga o partizanskoj vjernosti” kako je danas nazivaju antikvari bila je mekih sivkastih korica, sa stilizovanim, bijelim ćiriličnim „P” preko cijele prednje korice i tamnoplavim kvadratićem u lijevom gornjem uglu sa upisanim rednim brojem knjige u toj ediciji - šezdeset i dva. To izdanje je bilo moj vršnjak. Knjiga je prevedena sa slovenačkog na srpski 1963.

Sjećam se da sam čitao polako, jedva stranicu ili dvije dnevno. Ali magija je proradila. Nisam želio napolje. Nisam se obazirao na majčine pozive da dođem za sto. Nisam znao kako, ali slova su postajala riječi, riječi rečenice, a rečenice - i muzika i slike i nečiji glas - nije to bio moj glas mada sam micao usnama.

brod, knjiga
foto: FB

Knjigoljupci

Posle dvije nedjelje sam završio sa čitanjem. Majka je bila sumnjičava. Zamolila me je da joj ispričam to što sam pročitao. Kada sam počeo da pričam, majčine sivoplave oči su se zamaglile, iz ugla je krenula sitna suza. Uplašio sam se, nisam znao zašto. „Tako mali, a pročitao sve. I razumio. A znaš i lijepo da ispričaš”. Tada sam shvatio da majčinski ponos može da stane i u suzu.

Ovaj uvod je već nagovijestio da je na pomolu bila velika strast - ona čitalačka, koja je u nekim periodima poprimala razmjere opsesije. Čitao sam sve što mi je dolazilo pod ruku, a u našem skromnom domu u Bosni nije bilo mnogo stvari, ali je bilo mnogo knjiga. Shvatio sam da je majka voljela da čita, ali i da je otac, koji je otišao prije mog prvog školskog časa, bio još veći knjigoljubac.

Kada sam ga upoznao kao starca, samotnjaka koji je 1100 metara iznad Lima provodio dane u čitanju, rekao mi je: „Bolje ti je jedan dan sa knjigom nego cijeli život sa seljacima”. A ti seljaci su ga hranili i - na kraju sahranili.

Blistaj, ludi dijamante

U osnovnoj školi sam na ljetnjim i zimskim raspustima čitao i po dvije knjige za djecu dnevno. Miris vlage u knjigama iz lokalne bibliotekę, šare koje je iscrtao mraz na prozoru zimi, ili lupkanje domina na stolovima koje od mjesnog doma kulture ljeti dopire kroz otvoren prozor, šum topola u parku kod partizanskog spomenika - sve te senzacije povezane su sa šuštanjem hartije pod mojim prstima, sa kilometarskim kolonama ćiriličnih i latiničnih slova. Pošto sam do kraja gimnazije pročitao sve komplete koji su postojali u kući od Kafke, Dostojevskog, Tolstoja, do Aleksandra Dime, Remarka, Zole, Gogolja, Čehova, Andrića, okrenuo sam se enciklopedijama, antologijama, istorijama. Ali sve vrijeme sam čitao i poeziju. Ilić, Kranjčević, Šantić, Krleža, Crnjanski. Skender. Gete. Njegoš. Puškin.

U zagrebačkoj vojnoj godini ljudi iz spavaonice su me čudno gledali jer sam bio jedan od rijetkih redovnih posjetilaca kasarnske biblioteke. Dvadesetak momaka u zajedničkoj odaji za odmor grokću, reže, prde, urlaju, smiju se, psuju. A ja čitam uz Shine On You Crazy Diamond sa kasetofona.

Pokloni koji se pamte

Drugi su rano shvatili da je za mene najbolji poklon - knjiga. Sjećam se poklona mojih drugova iz tuzlanske gimnazije - za punoljetstvo. Zvonimir Balog - Riba na biciklu. Pjesma iz te knjige, Slobodan udarac, je za mene značajna, jer mi je posle čitanja sinulo ime našeg benda koji je bio u povoju:

opet izvode slobodan udarac

a mi pravimo živi zid

za svaki slučaj

mećemo ruke na jajca

z glavom kaj bu bu

Trebalo je da bend nazovemo „Živi zid“, a na omotu prve ploče bili bismo nas petrorica u dresu “Jedinstva” iz Kalesije sa rukama na jajcima, a s glavom šta bude. Koncept je bio pastir-pank, ali nije bio prihvaćen od većine. Bend se raspao još prije prvog ozbiljnog nastupa No, to je druga priča.

Za dvadeseti rođendan djevojke i momci iz Književnog kluba Tin na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu poklonili su mi pjesme Leonarda Koena Snaga robova. Jedna od sudbinskih knjiga. U preuređenoj garaži, gdje sam iznajmio sobu, na vrh turskih basamaka koji su strminom vodili sve dalje od Miljacke, okupili smo se tog marta 1983. da pijančimo uz monoton Koenov glas. Kada sam četvrt vijeka kasnije upoznao prevodioca Koenove poezije nisam mogao da dovedem u vezu te stihove pune erosa i očajanja sa uglađenim likom koji je stojao ispred mene. Vjerovatno ni on ne bi mogao da zamisli onu sarajevsku garažu koja vonja na buđ, duvanski dim, konjak Zvečevo te Koenovu knjigu na mušemi rasklimanog stola.

Proširenje biblioteke i njen kraj

Naslijeđenim knjigama pridružio sam komplet Sartra, Hajdegerove i Kjerkegorove knjige, Kolakovskog, sve što su napisali Vasko Popa, Meša, niz savremenih pjesnika. Već sam jednom zapisao da su moja omiljena izdanja bila - antologije i enciklopedije. Među njima - bitnička poezija, pjesništvo američkih starosjedjelaca, panorame afričkog pjesništva, ruska avangardna poezija, antologija njemačke, rumunske, poljske lirike. Antologija jugoslovenskog haikua. Mnogo crvenih knjižica iz Radove biblioteke „Reč i misao“. I prema svakoj od tih knižica imao sam ličan odnos. Znao sam u kojem gradu sam ih kupio, gdje sam ih čitao, zašto mi je svaka od njih važna.

Sada, stupivši na tle zemlje koja će mi postati prebivalište u narednim decenijama, imao sam samo jednu knjižicu, slučajno sačuvanu na putovanju. A u zemlji koju sam napustio jer se pretvarala u košmarnu klanicu, uskoro će granata razoriti stan koji je bio - pokazaće se - krhka ljuštura za ljude i knjige.

Prvih mjeseci u Njemačkoj umio sam zastati pred raskošnim izlozima knjižara. Sricao sam naslove na njemačkom. Radovao sam se imenima koje sam prepoznavao. Uzimao bih džepni rječnik i tražio riječi ca korica: Kundera: Die Unsterblichkeit. To je pod “u”. Aha. Besmrtnost. Ken Folet „Die Säulen der Erde“. Dvije riječi. Ovo ostalo su određeni članovi. Stubovi. Zemlja. Aha. Stubovi zemlje. García Márquez: Zwölf Geschichten aus der Fremde. Aha, Markes. Zwölf je broj 12. Geschichte je priča. Fremde. Tuđina. Dvanaest priča iz tuđine. Na srpski je ovaj naslov preveden kao 12 hodočasnika. A španski naslov je bio nešto između - Dvanaest hodočasničkih pripovijesti. Shvatio sam da svaki izdavač prevodu daje naslov po svom ćefu. I da ću, kada pročitam knjigu na srpskom ili na njemačkom, originalom smatrati prevod koji mi je prvi dopao šaka.

Prva knjiga na njemačkom

Ali tog aprila u Nirnbergu osjećao sam se kao brodolomnik koji se hvatao za riječi naslova knjiga na tuđem jeziku, kako ne bi pao u socijalnu afaziju. Micao sam usnama pred izlogom nirnberških knjižara kao onaj petogodišnji dječak koji čita prvu stranicu knjige Drugovi slovenačkog partizana Seliškara. Tačno dvije godine posle toga položiću jezički ispit koji mi omogućava studiranje na njemačkom. A 1995, kada je UN ustanovio Svjetski dan knjige otpočeću taj studij.

Prva knjiga koju sam pročitao na njemačkom bila je standardno djelo o lijevom terorizmu - Kompleks Bader-Majnhof Štefana Austa. Nepoznate riječi su podvlačene, prevode sam pisao na marginama. Knjiga je gusto prošarana kao cenzurisano pismo zatvorenika. Posle pet stotina devedeset i jedne stranice više nisam bio nijemi brodolomnik. Ušao sam u svijet drugog jezika, na kojem su me čekali milioni knjiga. Na tom jeziku ću potpisati šest knjiga kao priređivač antologija i izbora, niz političkih analiza, komentara, reportaža i prikaza, jedan magistarski rad. Sve to mogu da zahvalim onom dječaku koji nije odustao od čitanja i kada mu se učinilo da je tekst beskrajan.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")