U djetinjstvu sam se naslušao priča o Njemačkoj. Gastarjbajteri bi ljeti dolazili u kolima kakvih nije bilo u Jugoslaviji. Po kafanama bi naručivali brdo roštilja i uz špricer pričali svoje priče, ubacujući u njih tu i tamo poneku iskrivljenu njemačku riječ, nepoznatog smisla, koja bi cijelom pripovjednom toku, kao egzotičan začin, davala ukus daljine.
Iz njihovih besjeda dalo se zaključiti da je Njemačka - ona zapadna, jer tada ih je bilo dvije - zemlja reda, rada, poštenja, dobre organizacije, discipline i najboljeg piva. Vozovi po kojima si mogao navijati sat, inženjerska zaljubljenost u detalj, ulice bez smeća.
Kraj devedesetih, kraj bajke
Njemačka koju sam ja zatekao početkom devedesetih ličila je poprilično na zemlju iz gastarbajterskih bajki. Vozovi su zaista bili tačni, a pivo odlično. Ali život u takvoj zemlji nije se sastojao od sjedjenja u vagonima tačnih vozova i od posjeta pivskim baštama.
Zapadni dio zemlje je pokušao da nastavi kao da se ništa nije desilo - pobogu, samo je pao neki tamo Zid. Ali troškovi ponovnog ujedinjenja, u kombinaciji sa pritiskom globalizacije, počeli su da načinju debelu supstancu iz decenija blagostanja.
Ne znam kako, ali se desilo. Vozovi više nisu bili tačni. Dok sam četvrt vijeka bio u zemlji, kao i sve ostale „žabe“ nisam primjećivao da neko polako podgrijeva naše vodeno stanište. Tako je za većinu neumitno došlo ono stanje „skuvanosti“. Na promjene koje idu na tvoju štetu sliježeš ramenima. Ali je makar pivo ostalo dobro.
Porajnje - udri brigu na veselje
Tako su Njemci iz treće decenije novog milenijuma prihvatali sve što bi im osamdesetih možda bilo neprihvatljivo: od javašluka do učestvovanja u ratovima. Pandemije i ratovi su učinili svoje. U Kelnu se sve to izgleda bolje podnosi. Rajnlanđani su onaj soj ljudi koji se zbog svega toga najmanje sjekira - njima je važan karneval.
Kao što rekoh - dok sam bez prekida živio u zemlji, nisam primjećivao milimetarska pomjeranja navika i kriterijuma. Tek sa dužim odsustvovanjem, pri povratku su me stvari počele iznenađivati. Ponekad ljutiti, a ponekad zabavljati.
Prošli put je to bio besmisleni set antipandemijskih pravila usred ljeta. Ovaj put su to dvije stvari - cijene koje zastrašuju i birokratska nesposobnost državnog i gradskog aparata da se vrati u normalni modus. Ne samo da su napici po kafeima skuplji, kvalitet je popustio. Kao da gazde nabavljaju jeftiniju kafu koju naplaćuju skuplje. U prodavnicama su poskupljenja umjerena. Ipak, ako želite da jedete biološki kontrolisane proizvode, onda vam se može desiti da krastavac bude i nekoliko eura. Tja, sve to može biti i mnogo gore.
Kob građanske dužnosti
Pošto sam promijenio adresu - sada stanujem kod sina - ionako sam rijetko tu, riješio sam da obavim svoju građansku dužnost i da prijavim promjenu adrese. Najprije sam zamolio gazdu da mi napiše potvrdu koja je preduslov za zvaničnu promjenu adrese. Potvrda me je već čekala kada sam stigao u Njemačku.
Tri dana u nedjelji možete da zakažete termin telefonski ili onlajn. A dva dana - ponedjeljkom ili srijedom - možete da odete u bilo koji servisni centar grada koji se u Kelnu zove „Građanski centar“ i da okušate sreću. Pozvao sam gradsku upravu telefonom. Veoma ljubazna gospođa mi je rekla da u mojoj blizini ima termin početkom jula.
- Ali ja sam dužan da promjenu adrese prijavim u roku pod 15 dana.
- Da, to je tačno.
- Da li mi Vi možete garantovati da neću platiti kaznu jer sam prekoračio rok, ako prihvatim termin početkom jula?
- Ne mogu, to nije u mojoj nadležnosti. Ako mislite da je hitno, danas je srijeda, možete izabrati gdje ćete da odete.
Izabrao sam najbliži „Građanski centar“. Tamo sam bio već oko devet. U lijepom kraju grada, ulica sa drvoredima. A pored drvoreda - stotinak ljudi u redu.
„Pa to je DDR“
Pitam momka ispred mene da li je to red za ulazak u „Građanski centar“. Kaže da jeste. Ne gubi mladenačku vedrinu dok opisuje svoj problem. Bio je tu već prije sedam dana. Promijenio je adresu. Ali nije se sjetio da je adresa i u vozačkoj dozvoli. Sada se boji da će ga saobraćajna policija kazniti zbog nevažećih dokumenata.
- Kako je bilo prošli put?
- Još više ljudi. A padala je kiša.
Dakle, spadam u srećnike. Vedro je majsko jutro. Ljudi dodiruju ekrane svojih mobilnih telefona. Ili pričaju jedni drugima o svemu, kao da se dugo nisu vidjeli.
Četvrta ili peta glava iza mene štrči iznad ostalih. Visoki sredovječni gospodin vodi monolog govoreći u svoj „pametni telefon“: „Ne znam kada ću doći. Ovdje se nalazim ispred okružne Vijećnice, ispred mene najmanje sto ljudi. A ne vidim cijeli red. Da ne povjeruješ. Pa to je DDR. Trajaće satima. Zašto? Pa i ja se pitam zašto. Korone skoro i da nema. Zvao sam grad. Oni kažu da je to zato što rade samo dva dana kao prije pandemije, a tri dana onlajn. Ne zna da mi kaže zašto ne rade pet dana normalno, kad je ovakva gužva. To je do menadžmenta. Oni su katastrofa. Organizacija rada uprave. Korona nije izgovor. Ovo je sramota“.
Čija predizborna kampanja?
Posle duže tirade nisam ga više čuo. Vrijeme je sporo prolazilo. Iz jednog od izlaza upravne zgrade izmigoljila se sitna ženica. Išla je duž reda i pitala da li je neko došao da glasa. Sjetio sam se da su u nedjelju pokrajinski izbori. Ljudi koji su spriječeni u nedjelju mogu unaprijed glasati. Opet se začuo glas visokog gospodina, glas obojen metalnim prizvukom suzdržanog gnijeva.
- Da li ste vi iz gradske uprave?
- Ne, ja sam iz izborne komisije.
- Zar se ne stidite kada radite za ovakvu firmu?, rekao je on kao da je prečuo razliku.
- Nisam vam ja adresa. Ne radim za grad, već za komisiju. I ja se slažem sa vama, ovo je neodrživo stanje.
Odlučila je da zastane i sasluša sve ono što je čovjek nekome već saopštio u mobilni. Zapalila je cigaretu i odobravala klimanjem glave.
- Ovo mora da se promijeni. Ne smije se glasati za ovu vlast. Samo kad bih znao koja partija garantuje da će ovo prestati.
- Mislite da garancije postoje kod bilo koje stranke?
- Pa kažem vam. Ovo je neizdrživo.
- Danas je čak bolje nego prethodnih dana, rekla je žena, ugasila cigaretu, poželjela ogorčenom gospodinu puno sreće i vratila se odakle je došla.
Na vratima
Posle dva sata ulaz je bio blizu, sada je red iza mene bio mnogo veći nego onaj ispred mene. Na ulazu su dva tipa sa čitljivom riječi security na jaknama propitivala ljude kojim poslom dolaze. Potom su ih puštali ili ne, po mjerilima koja, na udaljenosti sa koje se još ne razabiru riječi, nisu bila jasna.
Kada sam se ja našao oči u oči sa čovjekom od četrdesetak godina, mediteranske puti i otrovnozelenih očiju, pomislio sam na Kafku. To je nepravedno. Tako velikog pisca bi se trebalo sjetiti prilikom opuštenog flertovanja sa konobaricom ili uz čašu rizlinga dok nad Rajnom sunce sporo zalazi. Svi ga se sjetimo samo kada nas spopadne birokratski užas.
Odlučio sam da obavim tri stvari umjesto jedne - kada promijenim adresu, zatražiću i novi pasoš, a kada je već u novom pasošu nova adresa, zatražiću i novu ličnu kartu, da bude sve pod konac. Kerber me je poslao na prijavni pult.
Red od desetak ljudi ispred njega činio mi se uvredljivo malim.
Uskoro sam od ljubazne dame na prijemnom pultu dobio objašnjenja i broj M 121. Pogledao sam čekaonicu. Bila je skoro puna. Na ekranu je bio istaknut broj M 109. Dvanaest ljudi je ispred mene. Sala sa šalterima ima dvadesetak mjesta. Dakle, ako samo tri rade na ovim poslovima, izračunao sam da je još najviše pet ljudi ispred mene.
Sreća na trećem šalteru
Između prijavnog pulta i čekaonice dva futuristička uređaja služila su fotografisanju i uzimanju otisaka prstiju i elektronskog potpisa. To sam obavio za deset minuta. Kada sam se vratio u čekaonicu, ispred mene su bila još samo tri broja.
Onda je došao taj slavodobitni trenutak. Moj broj na ekranu - šalter 3.
Službenica je bila mlada i zabrađena po muslimanskim običajima iz Turske. Adresa je lako promijenjena. Pasoš i lična karta nisu predstavljali problem. Do trenutka plaćanja. Sistem grada Kelna nije prihvatao moju njemačku bankovnu karticu. A toliko gotovine nikada ne nosim sa sobom. Službenica nije znala da mi objasni zašto grad zahtijeva samo jednu vrstu bankovnih karti.
Pronašli smo rješenje - platiću kada dođem po dokumente za dvije do tri nedjelje.
- Nećete morati da čekate, dokumente možete podići na prijavnom pultu, rekla je službenica.
- Neću čekati unutra, a onaj kilometarski red napolju.
- Pa u njemu ćete morati da čekate.
- Znači, samo dva i po umjesto tri sata.
Samo se kiselo osmijehnula. Poželio sam joj ugodan dan.
Taj dan sam otišao na roštilj kod mog omiljenog Turčina u Erenfeld. Porcija ćevapa Adana premašila je 10 eura. Sjećam se vremena kada je cijena počinjala sa jednom šesticom. Ali roštilj je bio odličan. Kao i pivo koje sam popio u omiljenoj pivskoj bašti „Štatgarten“. Skuplje, ali dobro.
Pa kako da se čovjek ne zaželi svoje druge domovine?
Bonus video:
