Život prođe očas i većina ne stigne mnogo više nego da se slika sa magarcem. Fotografija se čuva u albumu da svjedoči sretnom djetinjstvu. Magarac je svojom dobrotom potreban da bi se besmislica plaže donekle uljudila. Zapravo su dobre magove oči dvije tačke u vremenu nad kojim se raspilavimo duboko svjesni prolaznog.
Magareća žrtva nauljane i neosjetljive prilike na pijesku pretvara u bića dostojna sjećanja. Sve je zaboravljeno, svareno, davno izlučeno iz organizma, brakovi su pukli a djeca odrasla, ostalo je samo to ušato trpljenje i slika koja svjedoči da smo nekad živjeli bez brige. Svu muku natovarili smo na maga i za tri črvene, ili pet maraka, kupili sebi razglednicu za vječnost.
Mnogi se izgube u stravi životnih odluka, ali svi u sebi čuvaju dijete sa slike kao posljednju kartu koju će baciti pred Svetog Petra, ili već nekog ko čeka na vratima raja:
„Evo, pazi, i ja sam bio dobar, pogledaj te oči, zar ne zaslužujem rajski vrt?! Reci, o presveti, zar meni nije najteže što je taj dečko sa slike posrnuo, zar meni ne treba ausvajs da se jednom vječno odmorim, kao što se moja porodica te osamdeset i neke odmarala u hotelu Naftagas, sa dva obroka dnevno, plažnim redom i slikom tovara Rokija, koji je, sad tek vidim, jbg, imao kilu i krvave oči ispod sombrera...“
Većina ovako nastupa pred svevišnjom silom, i većina se nada kako će putem sažaljenja, sretne okolnosti ili čudom izbjeći pakleni kotlić. Duboko svjesni da je to nemoguće, ipak se nadamo, gledamo kao svetu tajnu to djetinje što je nepovratno ostalo na starim slikama.
E sad, ako je ovo jasno, i ako nas je dragi bog čuo, predlažem da malo sjašemo sa magarca. Na kraju, ovom zemljom hode i neki koji su dosegli malo više. Na primjer, ruski biznismen Malevski Andrej svojim životnim uspjehom zaslužio je više od slike sa anonimnim papkarom. Zato se brat Andrej slikao sa mitropolitom i svecem. Kad jednom dođe bogu na istinu, brat Andrej može izvaditi mapu svijeta, pokazati odozgo na Skadarsko jezero i ostrvo Beška na kojem je crkva iz XIV vijeka. U toj crkvi na južnom zidu priprate, brat Andrej ima ličnu ktitorsku fresku po cijeni od 200.000 eura koliko je navodno donirao za obnovu hrama, i našao se u bonus kompoziciji sa Amfilohijem i Svetim Đorđem.
To ti je život, dok Andrejeve komšije iz Izmailovskog kvarta u Moskvi budu prilagali fotke šugavih magarica Varne ili Čanja, brat Andrej će strašni sud saslušati iz VIP lože.
Kako je to Andrej Malevski zaslužio, nije teško objasniti. Sretna okolnost je što je mu je burazer Anton Malevski bio šef mafije, vođa zloglasne Izmailovske bande, i što je Crna Gora nakon referenduma dozvala istočnu bratiju i prinčeve aluminijuma da plaknu svoj novac u moru. To ne znači da su njihove ambicije ostale na površini - i mračni tajkuni koji su stekli bogatstvo usred klanice koju istorija zove ruskom tranzicijom trebaju vječni pomen. I njihova braća, osim kase koju su naslijedili, imaju dužnost da se duhovno staraju o imenu porodice.
Bogatstvo Antona Malevskog temeljeno na oružju, kriminalu i odmazdi pronašlo je svoje puteve ka jugu, pa je i brat zloglasnog bosa, nakon njegove smrti doletio da investira. U maniru najviše harmonije između duhovne i svjetovne vlasti, crkva je preuzela ktitora i stavila ga na zid svetinje pretvorene u izložbeni prostor novovjekovnog kiča i prizemne logike pazara.
I? Šta kaže vrhovni sudija? Ili makar Sveti Petar, dakle, neko ko se pita tamo gore… Niko ne zna šta će biti presuda - možda će ubogi siromah da propadne, a krvavim novcem zaređeni tajkun ugledati zvijezdu spasenja. Nije to moja briga - nešto sam se mrsio prošle srijede, pa ne osjećam proročko jedinstvo sa univerzalnim istinama - ali znam da u ovoj zemlji, ružiti i unakaziti baštinu Balšića zbog šake srebrnjaka, podliježe pozitivnom pravu države Crne Gore. Zatvor od jedne do osam godina ko uništi ili ošteti kulturno dobro, tako piše u krivičnom zakonu. Ali zalud piše.
Nije se marilo za zakone dok se brojala ruska šuška, dok se slavilo unisono pumpanje prljavih rubalja i na njima gradila ravnoteža duhovno-svjetovne vlasti. E, kad su sponzori usahli, prevareni, pobjegli, ili poput nesretnog Antona Malevskog poginuli skokom iz padobrana na nebu iznad Kenije, nakon što je ćesa otančala a svijet krenuo svojim utabanim nizbrdicama, javila se nova društvena dinamika, jagma oko svetinja, domovinska kriza i buncanje o kapeli na Lovćenu koja treba da bude savršeni kraj ovog bezumnog plesa.
Društvo sa ovakvim freskama ne čekaju dobri dani. To je društvo raspalo u lažnom duhu. Moralo je biti malo stida, ali ga nije bilo. Stoga je sad sve dozvoljeno i sve moguće.
Vadite slike sa magaradima, tražite dobro u sebi, bojim se da će nam svima trebati.
Bonus video:
