Američki predsjednik Džo Bajden predstavlja američku konfrontaciju sa Kinom i Rusijom kao dugotrajno rivalstvo između demokratije i autoritarizma. Ako je to tačno, onda će pobjeda Amerike zavisiti ne samo od njene sposobnosti da pobijedi svoje protivnike, već i od njenog uspjeha u odbrani demokratije kod kuće.
Što se tiče prvog imperativa, SAD su dobro pozicionirane za uspjeh zahvaljujući nizu majstorskih diplomatskih poteza. Za početak, na nedavnim samitima G7 i NATO-a, Bajden je zacementirao širok savez protiv Rusije i Kine, uključujući zemlje u Evropi i Aziji. Ovaj potez uslijedio je nakon brze mobilizacije zapadnih vlada s ciljem da podrže Ukrajinu i kazne ruskog predsjednika Vladimira Putina za rat koji je započeo u februaru.
Bajden je takođe iskoristio kinesku agresiju na susjedne zemlje i konsolidovao američke saveze u istočnoj Aziji. Kvad, koji uključuje Australiju, Indiju, Japan i SAD, produbljuje stratešku saradnju. Drugim riječima, Bajdenova administracija je dokazala svoju sposobnost da okupi američke demokratske saveznike u inostranstvu protiv njihovih autoritarnih rivala.
Međutim, unutar Amerike, temelji demokratskih institucija zemlje počeli su da se ruše. Uprkos gubitku na izborima 2020, Donald Tramp održava čvrstu kontrolu nad Republikanskom strankom. Otprilike 70 odsto republikanskih glasača i dalje vjeruje u Trampove laži da je masovna izborna prevara razlog njegovog poraza. Ne želeći da rizikuje da izgubi podršku birača, praktično svaki republikanski lider u Kongresu ili ponavlja tu laž ili kukavički ćuti.
Istovremeno, republikanski lideri faktički maljem razbijaju temelje američke demokratije. Godine 2021. 19 država (samo dvije nisu pod kontrolom republikanaca) donijelo je 34 zakona kojima se ograničava učešće na izborima. A mjesec dana prije izbora 2020. republikanci u Kongresu su progurali postavljanje na funkciju sudije Vrhovnog suda Ejmi Koni Baret, iako su u posljednjoj godini mandata predsjednika Baraka Obame generalno odbili da započnu saslušanja za imenovanja u Vrhovni sud.
I tu dolazimo do trenda koji najviše brine kada je riječ o sudbini američke demokratije: politizacija Vrhovnog suda SAD. Danas je taj sud popunjen sudijama sa krajnje desnim pogledima, u junu su oni donijeli niz radikalnih odluka koje su ograničile prava žena, nivo zaštite životne sredine i javne bezbjednosti, pri čemu su ozbiljno potkopale autoritet suda kao nezavisne institucije vlasti.
Situacija je već veoma loša, ali kriza američke demokratije možda tek počinje. Po svemu sudeći, Republikanska partija mogla bi da povrati kontrolu nad Kongresom nakon međuizbora (midterms) u novembru. A teško je prognozirati kako će se završiti predsjednički izbori 2024. Ne može se isključiti mogućnost da se Tramp vrati u Bijelu kuću, u kom bi se slučaju američka demokratija našla u ozbiljnoj opasnosti.
Nije teško objasniti zašto Bajden pobjeđuje u hladnom ratu u inostranstvu, a gubi borbu za demokratiju kod kuće. Amerika i njeni saveznici nastavljaju da nadmašuju svoje autoritarne rivale u kritičnim oblastima, uključujući vojne i tehnološke potencijale. Osim toga, Rusija i Kina se neprestano bave agresijom i zastrašivanjem, što male zemlje gura u ruke Sjedinjenih Država.
Međutim, da bi zaštitio američku demokratiju, Bajden i sve američke demokrate moraju da prevaziđu strukturne barijere koje su ugrađene u ustav zemlje. Američki sistem svjesno daje nekim biračima veći uticaj od drugih. Najupečatljivija je činjenica da, iako broj mjesta u Predstavničkom domu otprilike odgovara udjelu država u stanovništvu SAD, svaka država dobija dva mjesta u Senatu. I tako danas republikanci imaju 50% mjesta u Senatu, iako predstavljaju samo 43% stanovništva SAD.
Osim toga, Amerikanci u manje naseljenim državama imaju povećan uticaj u izvršnoj vlasti jer se predsjednik ne bira direktno, već preko Elektorskog koledža. Tramp 2016. i Džordž Buš 2000. (obojica republikanci), pobijedili su na predsjedničkim izborima, iako su izgubili u ukupnom broju glasova za njih. Ova strukturna prednost znači da republikanci osjećaju manju potrebu da obuzdaju svoj ekstremizam; oni mogu da povlađuju radikalnoj manjini, i pri tom imati isto toliko moći koliko i demokrate.
Pored toga, republikanci imaju koristi od zatrovanog medijskog prostora u kojem kompanije poput Foks njuza Ruperta Mardoka ostvaruju ogroman profit širenjem laži i teorija zavjere. Ovu strukturnu prepreku promjenama je relativno lako ukloniti: stubovi američkog finansijskog establišmenta kao što su BlackRock i Vanguard (koji su među najvećim ulagačima Foksa) treba samo da prestanu da ulažu u firme koje sistematski potkopavaju američku demokratiju. Međutim, nema osnova da se vjeruje da će oni to i učiniti.
Sve ovo ne sluti dobro kada je riječ o izgledima Amerike u novom hladnom ratu. Da, još postoji šansa da demokrate zadrže dovoljno moći da zaštite američku demokratiju. U ovom slučaju, Amerika bi mogla da se osloni na pozitivne trendove koji su proizašli iz nedavnih spoljnopolitičkih manevara Bajdenove administracije.
Ali ako Republikanska partija nastavi sa pritiskom na američku demokratiju (a očigledno hoće ako pobijedi u Kongresu i/ili Bijeloj kući na predstojećim izborima), onda će Amerika barem izgubiti svoju ideološku privlačnost. I dalje će moći da ujedini demokratske saveznike za suprotstavljanje Kini i Rusiji, ali samo na osnovu uskih nacionalnih interesa, a ne zajedničkih vrijednosti. Ono što je danas ideološka borba između demokratskih i autoritarnih zemalja pretvoriće se u potpuni sukob globalnih titana.
A ovo je najbolji scenario. U najgorem slučaju, konsolidacija manjinske vladavine i pojava antiliberalnog režima u SAD mogu dovesti do građanskih nereda, u kojima se praktično obespravljena većina suprotstavlja sve autoritarnijoj manjini. Teško je zamisliti da bi zemlja uronjena u takav haos na bilo koji način mogla da predvodi koaliciju demokratija na svjetskoj sceni.
Autor je profesor na Claremont McKenna College
Copyright: Project Syndicate, 2022.
Bonus video:
