DRUGI PLAN

Neka bude muk

Moramo pomoći porodicama koje su ovih dana u crnom. Moramo biti iskreni, hrabri i pošteni

54373 pregleda 51 komentar(a)
Foto: Facebook
Foto: Facebook

Neke nesreće pamtiš tijelom, nakon njih ostane trajni ožiljak i jasna slika u glavi gdje si se nalazio kad su ti javili. Masakr na Cetinju jedna je od takvih nesreća, koja udara čovjeku ravno u srce i pomjera ga do tačke da traži izlaz. Ali izlaza nema, mora da prođe vrijeme, da se okreneš oko sebe, vidiš da si na ručku, da je pored tebe tvoja porodica. Zagrliš ih. Ali iznutra boli i stiska tjeskoba kakvu osjete samo oni kojima se svijet raspada.

Petak je bio raspad svijeta kakvog poznajemo i susret sa zločinom koji mijenja oblik naše stvarnosti. Osjetio sam, a vjerujem mnogi, da smo na teritoriji koju ne poznajemo. Zato danas nisam novinar, ovo je ljudski poziv da sebi olakšamo, govorimo i komuniciramo. Lično sam osjetio pomoć crnogorskog društva kad mi je bilo teško, i znam koji su dometi solidarnosti.

Poslije ovakvih pokolja stare riječi ne važe. Moramo tražiti nove načine da se volimo i sagledamo. Nešto se otkinulo u zajednici kad je čovjek krenuo na djecu, žene, komšije, ubio deset ljudi, ranio šestoro i na kraju stradao kao užasni prorok nečeg novog, zlokobnog.

Dan nakon željezničke tragedije kod Bioča urednik me je poslao da čekam ispred mrtvačnice. Porodice su preuzimale tijela u vrećama, na sjevernom vjetru koji je ledio kožu. Tada sam osjetio kako nisam tu da prenosim, da nikome neću postaviti pitanje, nego ću prosto stajati sa ljudima, čekati sa njima, biti od koristi prisustvom i šutnjom.

U trenutku razorne boli ne postoje medijatori, prenosnici, nikome ovakve tragedije nisu daleko, svi stojimo u centru jednako odgovorni za riječ i postupak, i svi, kakvi god bili, nosimo strašni biljeg i odgovornost da društvo prevaziđe traumu.

Zato je dan žalosti, a ne dan očaja i srdžbe.

Biće vremena za priče o psihijatrijskom liječenju, o sposobnosti policije, o malim sredinama i tihim komšijama koji u sebi kriju pakao. Sve to slijedi i svemu se mora prići novim riječima, ili ćemo samo povrijediti jedni druge, upirući prstom u ranu.

Zato neka ovih dana vlada muk. Nisam novinar nego sam jedan od pogođenih tragedijom i pamtiću mjesto na kome sam bio, jedno od ljepših na svijetu, kad me ova vijest stigla. Nad kanjonom Sušice, u selu Nedajno, na 1450 metara visine pokazivao sam svojoj ćerki Niki domovinu, ćerki koja živi u Sinsinatiju, Ohajo i ima redovne vježbe zaštite u slučaju pucnjave u školi. Gledao sam svojim očima kad je u prvom razredu vježbala da se sakriva ispod klupe, u školi kakvu bi svaki roditelj poželio, ali usred oboljelog društva koje proizvodi mentalni haos spreman da krene na djecu. Ta djeca se igraju žmurke, a zapravo se pripremaju za napad. Ta zemlja se zove Amerika, i dok sam Niki pokazivao kanjon, rekao sam, ovo je Crna Gora. Ovo je Crna Gora, ponovila je Nika, jer moj ton je bio previše svečan i patetičan. Smijali smo se nad kanjonom Sušice, gledali kako se planine sudaraju i ponavljali, ovo je Crna Gora. Pet minuta kasnije, mom prijatelju Vitfildu, koji je radio u bolnici u Elentaunu, Pensilvanija kad su pucali na amišku djecu, tom Vitfildu, zaljubljeniku u Crnu Goru, rekao sam: Ovo nije Crna Gora. Dobili smo oval domaće hrane, dan se pretvorio u rumeni pivski smiraj, a ja sam držao telefon i ponavljao - ovo nije Crna Gora. Ovo što se dogodilo na Cetinju, ovo je nešto drugo.

Šta je onda Crna Gora? Spomenik prirode, kanjon iz kojeg možeš slobodno piti vode, ili pomračeni um ubice?

Ovo je Crna Gora.

Ovo nije Crna Gora.

Kao neka razbrajalica koja ne smije biti prepuštena nasumičnom kraju. Preda mnom i pred tobom je da ne dozvolimo slučajnosti da bude gospodar odgovora. Mi smo nepovratno odgovorni za ovo društvo. Trebalo bi da smo toga svjesni i van tragedija u kojima napokon osjetimo da smo jedno.

Ako postoji išta smisleno u smrti onda je to njena strašna moć da ujedini. Osjećaj vezanosti i topline, pripadnosti nečem teškom i prevažnom, to valjda imaju još neke male zajednice dubokih kanjona i brzih odjeka. Crna Gora je takvo mjesto, puščana zrna sa Cetinja odbijaće se još dugo našim dvorištima i živjeti u nama kao pojam strahote.

Moramo pomoći porodicama koje su ovih dana u crnom. Moramo biti iskreni, hrabri i pošteni, reći, ovo je Crna Gora, i učiniti koliko možemo.