Prema podacima SZO stanje u našoj državi po pitanju prisutnosti suicida je alarmantno. CG spada u 10 zemalja sa najvećim brojem samoubistava po broju stanovnika. Alarm da u roku od odmah preduzimamo aktivnosti koje će imati za cilj prevenciju suicida.
Sucid kao krajnji ponašajni izraz osobe izaziva različita tumačenja, naročito u laičkom okruženju. Struka je usaglašena i poziva da se svi malo više bavimo mentalnim zdravljem. Ono što negdje zabrinjava je prisustvo visoke korelacije između siromaštva i suicida. Visok stepen jedne pojave prati i visok stepen druge. Radi se o uzročno posljedičnoj vezi jer siromaštvo kao sociološki problem spada u jedan od faktora koji mogu dovesti do suicida.
Gdje smo po pitanju siromaštva govori i istraživanje da je svako 4 dijete u CG u riziku od istog. Ova neumoljiva statistika nas upozorava da imamo ozbiljne probleme. Probleme koji su u ovom trenutku i probleme koji pretenduju za dalje.
Različiti oblici autodestruktivnog ponašanja djece, mladih pa i odraslih karta su za ugrožavanje ličnog života i života drugih ljudi. Međutim, ovakvo ponašanje suštinski krije neku drugu vrstu poruke, najčešće potpuno suprotnog značenja od onoga kakvo je ponašanje. Takvo ponašanje je obično apel za pomoć.
Suicid je posljedica. Događa se usljed oslabljenih mehanizama prevladavanja, nepremostivog osjećaja bezvrijednosti, manjka samopoštovanja, nemogućnosti da sagledamo sopstvenu važnost. Svuda oko nas su ljudi koji “tiho pate” umorni od traganja za smislom u životu.
Siromaštvo, kao što sam već navela, može biti jedan od faktora za ovako nešto. O siromaštvu se kod nas malo govori, a mnogo zna. U našem mentalitetu uvriježeno je da “treba biti jak“, “treba izdržati”, treba, treba, treba… Ali svako “treba”, mora imati i “kako”. E, tu nemamo odgovor kao društvo. Ali znamo da “treba”. Baš to “kako” je neophodno onima koji vode borbu za opstanak. Siromaštvo je i posljedica a i uzrok za mnoge druge stvari.
Faktori rizika od siromaštva su obično: stalni rast broja nezaposlenih, ekonomska nerazvijenost, nizak nivo obrazovanja, rast životnih troškova itd. Siromaštvo direktno utiče na zdravlje, obrazovanje, ishranu, kulturu, socio emocionalni razvoj i, generalno, na optimalno funkcionisanje osobe. Siromaštvo izaziva visoku deprivaciju. Siromaštvo o kome pišem se odnosi na najranjiviji sloj našeg društa, tačnije na one koji se bore za golu egzistenciju.
Kada je u pitanju rani rast i razvoj kod djece, izloženost stresu, što svakako siromaštvo i jeste, može uticati na prirodni razvoj moždanih i nervnih struktura. Siromaštvo narušava odnose i kohezivnost unutar zajednice i porodice. Odražava se na komunikaciju, osjećaju sigurnosti, podstrekava netoleranciju, nestrpljivost, neracionalnost, konfliktnost.
Siromaštvo je prema nekim istraživanjima vodeći uzrok suicida.
Pokušaj suicida ili u krajnjem suicid uzrokuje: potreba za uvažavanjem, odobravanjem. Osjećaj besmisla, potreba za bijegom od realnosti, nezadovoljstvo, trauma, depresija, disfunkcionalni partnerski i porodični odnosi.
Očekivanja sredine i nas samih prema nama su velika i uslovljavaju ličnu vrijednost i smisao života. Sebe poštujem ako sam ispunio uslove i očekivanja, ali pošto nijesam onda je sve besmisleno i život je bezvrijedan, stav je onih koji su u riziku da povrijede sebe. Nepredvidivost situacija i društvenih dešavanja kojima svjedočimo doprinose osjećaju anksioznosti i potencijalne depresivnosti koja može uzrokovati suicid.
Nužno je da znamo da jedan razgovor, odgovor, primjećivanje drugoga, aktivno slušanje drugoga, razumijevanje, prihvatanje i ohrabrivanje mogu mnogo učiniti za nekog ko traži spas. Samo taj apel za spas obično nije tako uočljiv, eksplicitan. Treba ga prepoznati i na vrijeme reagovati. Svi smo mi odgovorni i dužni da prepoznamo taj apel makar u onom bližnjem i da na vrijeme preveniramo potencijalni suicid. Svjesna sam da nam brz tempo života dozvoljava samo površne odnose koji ne mogu biti dovoljni da nešto primijetimo ali pozivam na bolju organizaciju i lakši tempo života. Jer ipak mi kreiramo tempo. Mi živimo život a ne život nas. I nad tim imamo moć regulacije. Problemi nastaju ako okrenemo redosljed.
Jasno nam je da je pokušaj suicida ili sami suicid proizvod narušenih granica ličnosti. A faktori za pojavu istog mogu biti genetski, biološki, psihološki i društveni faktori (kao siromaštvo koje sam pomenula).
Važno je razgovarati o tome. Uključiti cjelokupnu javnost. Nažalost, ovim se bavimo tek kada se dogodi. Svaki postupak ima svoj uzrok. Različiti su motivi. Oni koji imaju potrebu da razgovaraju sa nekim stručnim licem o tome, to ne čine jer imaju strah od stigme i osude društva. Zabrinjava podatak o broju mladih koji su izvršili suicid ili su pokušali da ga izvrše. Nije rijetkost da u praksi imamo tinejdžere / adolescente koji pokazuju neki vid parasuicidalnog ponašanja, a da se nakon malo dubljeg razgovora ispostavi da su u jednom periodu i pokušali sebe da povrijede.
Često svjedočimo nepromišljenosti kroz iskaz “Bolje da se ubije nego da živi“. Nehumani postulati koji još uvijek opstaju su toliko puta pali na testu čovječnosti, pa ih kao društvo konačno trebamo mijenjati.
Ispunjenjem i one male želje, kako sebi tako i drugima povećavamo indeks zadovoljstva životom. A to će nas na duže staze učiniti zdravijim društvom.
Uvijek smo na vrijeme da se pozabavimo mentalnim zdravljem.
Autorka je psihološkinja i psihoterapeut u edukaciji
Bonus video:
