DRUGI PLAN

Zakon lavora

Treba s tobom sjesti. Treba razmisliti, zašto bi uopšte pominjao strika. Srljao na komšiju. Famelju. Bratstvenika. Partijskog nesretnog druga. Bilo koga iz gustog mora stogubih veza koje živimo

23838 pregleda 7 komentar(a)
Foto: Br. M.
Foto: Br. M.

Prije nekoliko godina imao sam neobičan razgovor. Zapravo, sasvim običan, crnogorski razgovor. Zašto sam pisao o striku? To je bilo pitanje.

Odgovorio sam da ne znam, pišem prilično redovno i bez jasnog koncepta. Da imam koncept stričeva, bavio bih se partijskom politikom. Imao bih jasnu granicu djelovanja. Ukopao bih se duboko u stav po mjeri publike kojoj se obraćam. I bjesomučno bih udarao po svemu što je u snopu moje svjetlosti. Naravno, tvoj uvaženi striko ne bi bio u tom snopu. Ne bi postojala ni potreba da mi se otvaraju oči. Neke veze i obaveze su iznad pisanja. Je li to nelegalno, pitao bi predsjednik Crne Gore, a ja bih odgovorio, ne, nije.

Ako se pitate ko je stric, zaboravite. Slobodno zaboravite i na predsjednika Crne Gore u ovom skromnom štivu. Nije to poenta.

Evo scene broj dva. Dešava se neki jebeni protest, recimo ispred glavne vatrogasne stanice. Ili ispred ambasade Svazilenda. Ili je protest da se vrati ona ćuba na tursko kupatilo ispod mosta ka Starom aerodromu. Nije dakle važno kakav protest, samo je važno ono što znamo, da će mu prisustvovati šačica ljudi. Šta je radim? Gledam na televiziji izvještaj i pratim ko se pojavio na protestu. Poznajem mnoga lica. Nema veze šta se tamo govori. Moja odluka da ne učestvujem spasila me da ne budem viđen sa pojedincima koji su mi ispod nivoa.

A šta je moj nivo?

Moj nivo je moja soba u kojoj sam apsolutni vladar etičkog univerzuma. Robespjer i Rišelje u isto vrijeme. Moralna uzdanica i svoj lični Njegoš.

Kako onda dozvoliti da me snime na skupu đe su prisutni ovaj ili onaj. Ili još gore - i ovaj i onaj. A znam ih dobro, i prije nego ovo zaliči na Bećkovićeve zajebancije, ove i one, ajde da nepomeniku odam počast uvidom da su mu neki pjesnički motivi u crnogorskom društvu još na snazi.

Nesloboda unutrašnjeg tipa, nezamjeranje i krajnost svađe, osnovne su jedinice komunikacije. Što su ljudi više na ljestvici, to je sujeta i paranoja veća. Najviše je ima među ljekarima, umjetnicima, a gledao sam je čak i među čobanima.

Crna Gora zakonom brojki ne doseže do isplativog rijalitija. Jednostavno, nema dovoljno ljudi koji bi sms porukama napunili kesu onog koji to smeće od programa organizuje. Crnogorske rijaliti zvijezde zato idu u komšiluk da pozajme svoj život. Neka im je sretan. Treba slaviti činjenicu skromnih dimenzija koja Crnu Goru čuva od mnogih medijskih pregnuća, daleko na periferiji epskog obračuna Željko Mitrović - Baka Prase.

Ali sa druge strane, krije se zlokobno pitanje - živimo li mentalitetski rijaliti dok zagledamo jedni druge i čuvamo taj nefragmentisani osjećaj zajedničkog lavora. U tom lavoru svako misli da poznaje svakoga. Glavno pitanje je zašto si to uradio. Koja je svrha, koji je plan? Ako nemaš plan, ako nemaš svrhu, ako si naivan da dirneš u zakon lavora, pa nekad i na svoju štetu, nekad i protiv logike, to practice my aim, što reko Keš, onda si opasan element. Treba s tobom sjesti. Treba razmisliti, zašto bi uopšte pominjao strika. Srljao na komšiju. Famelju. Bratstvenika. Partijskog nesretnog druga. Bilo koga iz gustog mora stogubih veza koje živimo.

Jednom sam vidio oranž lavor pun iskidanih jegulja koje je neko, možda baš moj stric, pripremio za vatru. Iako iskidana, kliska tijela jegulja borila su se preostalim nervima za posljednji pokret. Kao na dnu neke Kovačićeve jame, samo za jegulje, djelovi su se pomjerali, dražili jedni druge i činili smjesu nesuvislog kretanja spremnog za oganj. Takvo je društvo u kome se ne komunicira. U kome se uvijek traži jedna od pet motivacija: novac, nagrada, slava, seksualna nadmoć - ne znam šta je peto. Ali znam da to vlada. I brani mi da budem slobodan. A kad smognem snage i pokušam to biti, javi se neko dobar, da me vrati u realnost, u vlagu hipokrizije i realnost lavora.