NEKO DRUGI

Tamna strana molebana

U čije ime SPC govori protiv Prajda i kako jezik agitacije obuzima pravoslavne vjerske vođe

17604 pregleda 46 komentar(a)
Foto: Boris Pejović
Foto: Boris Pejović

Kad mitropolit SPC Joanikije zove na moleban "za svetinju braka i spas porodice", on kaže “da se okupimo da pokažemo koji je naš stav i koje je naše raspoloženje, da osudimo to javno propovijedanje nemorala…”

Zašto u crkvi da se pokazuje stav?

Ako ideš u crkvu da se moliš, ti ne pokazuješ stav, nego uzdržavanje od stava. Ti se obraćaš bogu da ti bude oslonac, da on svojim prisustvom osmisli tvoj život, uprkos stavovima. Jer stavovi su prolazni, uslovljeni, politički i propadljivi, a božja istina je svjetlo sa one strane stavova, svemoćna ljubav koja se hrišćanima javlja u obličju golubice, Trojstva, ili mladog stolara iz Nazareta, dakle čovjeka.

Ne govorim to iz grešne glave, već tako kaže Biblija. Isus nije išao po Judeji i govorio ljudima da imaju stav, nego da se spreme za ono što dolazi. A to što dolazi već je tu i nema veze sa stavovima nego sa spremnošću čovjeka da ga sagleda, da sozercuje, ako ćemo baš po popovski, postojanje kraljevstva božjeg, a.k.a vječnog života.

Dakle, po hriščanskom učenju vječni život se ne doseže stavovima. Naprotiv i vrlo decidno je rečeno - sve što treba da uradiš jeste da ljubiš bližnjeg, ili u prevodu, da ne funkcionalizuješ druge zbog njihovih pojedinačnih osobina ili stavova. Dakle, ako ćeš da ugledaš boga, prvo moraš da ugledaš čovjeka, nema druge.

Umjesto ove zaista jednostavne a teško dostižne hrišćanske formule, Joanikije poziva ljude da se okupe da” “pokažu stav”, pa još i da “osude” propovijedanje nemorala koji oličava LGBT zajednica. Pošto LGBT zajednica “ne propovijeda”, niti “zauzima stav” nego živi, tako dolazimo do Joanikijeve osude života drugih, te konkretnog ideološkog gradiranja “našeg života vrline” u odnosu na njihov “život grijeha”.

Sa koje moralne terase to govori Joanikije Mićović, gdje je u Banjanima on saznao šta je božja istina dok je mlađan konja jahao, to stvarno ne znam. Možda u mojim obližnjim Trepčima ispod Kite, ili na Maljavoj glavici, ili nekom sličnom poganom toponimu. Ne isključujem mogućnost da je ovom čovjeku direktno odozgo rečeno šta je dobro a šta zlo, ali čini mi se da on nema verbalnog kapaciteta da nam to prenese. Zato poziva na osudu, i zato u frustraciji poziva vjernike da usred molitve – jer valjda je to moleban? – zauzimaju stavove.

Oče naš koji si na nebesima, da se sveti ime tvoje… počinje vjernik Joanikijevog tipa, ali onda nastavlja: ne uvedi me u iskušenje… ali ja sam ovdje da pokažem stav i da osudim u ime tvoje, jer je volja tvoja, volja moja, amin.

Dakle, usred najveće tajne koju vjernik doseže obraćanjem stvoritelju vasione, nakon silnih postova i suzdržavanja, usred takvog epohalnog događaja koji ga zadesi na koljenima, vjernik je sad pozvan da isključi srce, da stavi boga on hold, jer je Joanikije odlučio da se molebanom pokazuje stav u odnosu na važne društvene fenomene.

Da je mjesni pop u parohijskom domu organizovao javnu tribinu o društveno-seksualnom životu, pa da su se ukrstila koplja učenih govornika, uključila pitanja publike, onda bi to bilo sasvim logično, makar nepotrebno i pretpostavljam dosadno. Ali koristiti molitvu da se šire stavovi i osude, najprije je prema samoj molitvi unižavajuće, prema bogu naopako, jer ako ga ima, on ne govori naš jezik nego se javlja kao nadčulno pražnjenje do koga se eventualno ponekad može doći pukim slučajem ljubavi. A ljubav po definiciji znači odsustvo osude (sve trpi) i odsustvo stava (ne traži svoje).

Eto nas naravno u osnovnim lekcijama, poslanica Korinćanima, otvorite svoja sveta pisma, drugarice i drugovi, pročitajte šta piše. Dakle, hrišćanska vjera ima svoju dijalektičku osnovu u nadi i ljubavi. Najprije u ljubavi. Nikakav “stav” ili ne daj bože “osuda” ne mogu biti ništa nego zloupotreba vjere. Ne ide se u crkvu na debatne sesije niti da se logicira. Boga neće ugledati onaj sa stavovima, nego onaj sa srcem. Možeš govoriti jezike čovječije, što će reći, možeš imati vrhunske stavove, ali ako ljubavi nemaš, samo si kimval koji zveči.

Moja nada da Joanikije nije kimval koji zveči odavno je presahla. Ali mora se biti oprezan jer slično je bilo i sa prethodnim mitropolitom Amfilohijem. I šta se desilo? Pred kraj života, suočen sa jednim mladim čovjekom, Amfilohije je odlučio da ga prihvati, iako je drugačiji. Tako je prvi put krštena transrodna osoba u Crnoj Gori. Amfilohije je uradio nešto lijepo, odbacio je svoje stavove i pomogao je bližnjem. Čudni su putevi gospodnji, možda jednom i Joanikije preumi.

(Normalizuj)

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")