VIŠE OD RIJEČI

Hefner

Njegov Plejboj nije bio „naivan“, i uticao je na razvoj modernog novinarstva, tačnije jednog njegovog tipa... blagodeti takvog novinarstva moja generacija osjetila je prije svega zahvaljujući zagrebačkom Startu iz sedamdesetih i osamdesetih godina
89 pregleda 7 komentar(a)
Hju Hefner, Foto: Reuters
Hju Hefner, Foto: Reuters
Ažurirano: 03.02.2019. 08:27h

Bio je patrijarh kiča. Hefner, jedan od ikoničkih parametara epohe koju je obilježio trijumf  ispraznosti, ali - nije sve baš tako jednostavno.

Hefner će ući u istoriju novinarstva kao tvorac jednog od najvažnijih modernih časopisa, legendarnog Plejboja. Što je njegovu prvotnu zamisao - gole žene i lagane teme - pretvorilo u nešto drugo? Naporedo sa zanosnim ljepoticama objavljivao je tekstove kakve niste mogli pronaći u tadašnjim časopisima toga tipa. Skupljajući ekipu saradnika i pisaca za koje nije bilo mjesta u mejnstrim medijima on je napravio pravu stvar. Plejboj je artikulisao duh novog vremena (šezdesete, „seksualna revolucija“) bolje od svih „uglednih“ medija. Primjer medija koji nije samo svjedok epohe, već koji kreira duh vremena.

To što se Hefner u novinarstvu ili politici nerijetko zalagao za prave stvari takođe je znakovito - naime, izbor pravog sistema vrijednosti nije sigurna zaobilaznica kada je riječ o kiču. Njegov Plejboj nije bio „naivan“, i uticao je na razvoj modernog novinarstva, tačnije jednog njegovog tipa... blagodeti takvog novinarstva moja generacija osjetila je prije svega zahvaljujući zagrebačkom Startu iz sedamdesetih i osamdesetih godina.

Svoj uspjeh je pretvorio u beskrajni, samoporađajući fantazam. Postao je neka vrsta parodičnog natčovjeka ispraznog medijskog glamura. U jednom od eseja („Uspon i pad individuuma“) u „Pomračenju uma“ (1947) Maks Horkhajmer primjećuje: „Naročito takozvane velike individue današnjice, idoli masa, nisu izvorne individue, oni su naprosto kreature svoje vlastite popularnosti, uvećanje vlastitih fotografija, funkcije društvenih procesa. Savršeni natčovjek, na kojeg niko nije zabrinutije upozorio od samog Ničea, jeste projekcija potlačenih masa, prije King Kong nego Ćezare Bordžija.“ 

Poput Rokfelera koji je umro takođe u devedeset i nekoj i Hefner je bio dio te medijske karikature natčovjeka potrošačke ere. Moć koju odražavaju takve figure je bila u njihovoj besramnoj hiperizaciji. Koju omogućava - novac. Rokfeleru je presađeno sedam puta srce - u mitološkoj logici helenskog genija on bi bio neuništivo čudoviše koje se hrani tuđim srcima - omaž „besmrtnosti“, dakako, karikaturalni, kao što je Hefner sa svojim glamuroznim vilama, bazenima i stotinama unifikovanih ljepotica koje se muvaju okolo razrada, jednako karikaturalna, mita o „vječitoj mladosti“. 

Hefner je u svojoj fantazijskoj projekciji života toliko samozaljubljen da prolazi i govorljiv paradoks: iako je sve, prividno, u znaku ženske ljepote, žena je kod njega uvijek statista, dio masovnih scena, nikada jedno lice ili persona. Da je kič konzistentna ideologija (a zar nije?) on bi bio idealni prorok te i takve ideologije. 

Kada je Margaret Tačer, svojevremeno, slavodobitno i samozaljubljeno uskliknukla da su “Marks i Spenser” pobijedili Marksa i Engelsa, izvjesno je požurila sa osjećajem trijumfalizma... Hefner je jedan od simbola te žurbe da se objavi pobjeda takvog svjetonazora. Koji su, izgleda, najbolje reprezentovali najmanje dostojni. Odnosno takvi su bili najvidljiviji zahvaljujući prirodi medijske civilizacije. Zato je i „pobjeda“ bila takva i tako brzo se istopila i pretvorila u nešto drugo.   

Crnogorska vladajuća ekipa počela je sa Marksom, a završila sa Hefnerom. Ako mene pitate, Marks je tu profitirao: otkada nema više marksista na vlasti, ljudi su počeli ponovo da ga čitaju. I inače, zanimljivi su bivši marksisti kad postanu - hefneristi... I oni su počeli borbom za bolji svijet, a završili borbom za vile, bazene i „zečice“, kako je Hefner nazivao svoje ljepotice. 

Samo što se kod njih mit o vječnoj mladosti diskretno transformisao u mit o - vječnoj vlasti.