VIŠE OD RIJEČI

Desnica

Jedno istraživanje i novinarski tekst, umjesto da, uz sve manjkavosti i protivrječja, posluže kao razlog za (nasušno potrebni) društveni dijalog, poslužili su kao poligon za nove omraze i podjele. Novi val iracionalizacije javne scene

20125 pregleda 20 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

(ili Čovjek u ogledalu)

Dok traje Svjetsko prvenstvo u fudbalu, povodom svega, optika je unekoliko drugačija. Čak ni tradicionalno neodoljive “udice” poput desnice i ljevice, nemaju svoju uobičajenu moć. I ovih nekoliko sedmica obilježiće iste riječi - ali, “ubojita desnica” i “magična ljevica”, ovdje znače nešto sasvim drugačije, dio su jedne druge, uzbudljive i važne priče.

Jedno istraživanje i novinarski tekst, umjesto da, uz sve manjkavosti i protivrječja, posluže kao razlog za (nasušno potrebni) društveni dijalog, poslužili su kao poligon za nove omraze i podjele. Novi val iracionalizacije javne scene.

Više puta smo čuli, u tom kontekstu, sa različitih strana poziv da se pogledamo u ogledalo. I sam, u razmatranjima crnogorske svakodnevice, nerijetko odaberem tu stilsku figuru, jer sugeriše neku vrstu samosuočenja. Nisam siguran koliko nam i to može pomoći, odnosno koliko je ta figura odgovarajuća. Ili jeste, zavisi od ugla gledanja.

Čovjek u ogledalu? Nije to tako jednostavna priča. Ono što vidite u ogledalu, u suštini, nije baš - prava slika.

OK. Neko će odmah reći - opet neka pjesnička mistifikacija. Kako nije prava slika? Gdje je ako nije u ogledalu, ogledalo ne umije da laže…

Ipak, razmislite malo. Zašto ste u ogledalu - uvijek isti, uvijek sebi po volji? To mora biti sumnjivo.

Jedna od najobičnijih životnih rutina - a gledanje u ogledalo to svakako jeste - u suštini izaziva vrlo malo potrebe da se analizira. Ostane nam iz djetinjstva intrigantna priča o ogledalu koje ne umije da laže, i pred kojim je ona zla kraljica svaki dan počinjala pitanjem Ogledalo, ogledalce moje, kaži mi… Mogao bi i to biti zanimljiv trag, ali, ostanimo na domaćem terenu.

Čovjek, u preko devedeset posto takvih situacija ima spreman izraz, pametan pogled, pravi osmijeh… I uglavnom je tako, kad god se pogleda u ogledalo.

Suština bi mogla biti u sljedećem: cilj toga gledanja nije nikakva “prava slika” (ako takvo što postoji), već predstaviti sebe samome sebi kao ljepšeg (i boljeg) nego što zaista jesi. Možda je, naprosto, tako lakše započeti dan.

Tako je i sa crnogorskim intelektualcem danas, zapravo, sa mnogima od njih.

Kada pogledaju u ogledalo, nemaju sumnje da vide uzoritog antifašistu, liberala ili ljevičara, ali, kao što rekosmo, to je slika za sopstveni ego, to ne mora imati bilo kakve veze sa realnošću. I uglavnom - nema. Čovjek je majstor da prevari sve, uključujući i ogledalo. I ono najvažnije - i sebe sama.

Impulsi desničarenja su svuda oko nas, pa je onda neobično čuditi se kad se neko pozabavi time. Oslušnite: sutkinja se javno pita “kako bih ja, kao crnogorska majka”… Što to znači? U čemu je crnogorska majka u svom majčinstvu različita od bolivijske ili kanadske majke? Ili ta naporna pozitivna apsolutizacija svog naciona, na svakom koraku. To ne pomaže niti jednom narodu, izvjesno. Upravo suprotno.

Kad taj naš “fašizam svakodnevice” prestanemo da registrujemo, zapitajmo se da nismo i mi zakačili virus.

Problem javne percepcije nacionalnog ekstremizma je i što su Crnogorci relativno novi u ovome. (To, nažalost, ne umanjuje banalnost diskursa.) I teško se mogu mjeriti sa onima koji su uspostavljali standarde žanra, a zapao ih je baš takav “drugi”. Nisu još dobacili do ameba i svjetske zavjere protiv nas, ali, na taj su put krenuli. I to treba reći na vrijeme.

Takav stav, i to je važno napomenuti, u potpunosti odudara od emancipatorskog duha “komitske” priče iz devedesetih, njene autentične multikulturne prirode - tadašnji “komiti” išli su da brane pripadnike tzv. manjinskih naroda od crnogorske policije i vlasti koju je tada, gle čuda, personifikovao i Đukanović.

Nakon ovakve geneze crnogorske ideje, odnosno jednog njenog rukavca, jasno je da Đukanović nikada nije suštinski razumio emencipatorsku crnogorsku priču iz devedesetih.

A postao je njen gospodar. I tu je razlog svih crnogorskih problema danas.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")