EVROPA KOD KUĆE I VANI

Balkan i EU: Šolca progoni delikatan geopolitički imperativ

Njemački savezni kancelar putovao na sastanak EU sa šest balkanskih zemalja koje su voljne da se pridruže. Šolc se drži integracije ovog dijela Evrope u Uniju, uprkos skepticizmu Francuske i drugih. Šolc želi skori iskorak - što ima veze i sa Putinom

4971 pregleda 0 komentar(a)
Šolc na nedavnom samitu u Tirani, Foto: Reuters
Šolc na nedavnom samitu u Tirani, Foto: Reuters

Olaf Šolc stoji na toplom podnevnom suncu Tirane i izgleda kao neko ko pojma nema šta će on tu uopšte. Kancelar, koji nije jutarnji tip, u cik zore se pomučio da se digne iz svog kreveta u berlinskom predgrađu Potsdamu da bi odletio u Albaniju, vojnim transporterom trupa Bundesvera - nešto poslije osam ujutro.

Sada je tu u Tirani, učestvuje na samitu EU-Zapadni Balkan. Zapravo, učestvovao je na radnoj sjednici sa 27 šefova država i vlada EU, šest predstavnika sa Balkana i šačice šefova institucija EU, u trajanju od cijelih 45 minuta. Pa onda možete zamisliti koliko je sadržajno intenzivna bila razmjena mišljenja.

Potom su svi vrhunski političari morali da napuste mjesto održavanja sastanka i postroje se u predvorju ogromnog, potpuno novog hotela, koji uključuje i fudbalski stadion. „Porodična fotografija“ je naziv ovog klasičnog diplomatskog običaja. Međutim, ono što se dalje dešavalo je bilo vrlo neuobičajno: albanska folklorna grupa nastupa pred postrojenim političarima: nastup sladak, ali ne i kratak. Izrazi lica pojedinih glavešina evropskog kontinenta, i dalje postrojenih za slikanje, biva još skamenjeniji kad se, iznenađujuće, pred njima pojavljuje još jedna umjetnička grupa, koja sada izvodi scenu iz nekakve lokalne opere.

Kada se, povrh svega, pojavio i čopor djece u plavim trenerkama za džoging sa sve žutim zvezdicama EU da izvodi ritmičku gimnastiku, samo još jedna osoba se smijala blistajući: Šarl Mišel. Kao predsjednik Savjeta EU, Belgijanac ima funkciju koja je u nezdravoj konkurenciji sa šeficom Evropske komisije Ursulom fon der Lajen. Oboje svoj međusobni anomozitet iznenađujuće javno žive već mjesecima. Mišela je albanski protokol postavio u centar grupe za slikanje, gdje ga kamere prisutnih televizija najbolje vide: to je za pojedine upućene posmatrače bila i jedina prava svrha ovog samita. Fon der Lajen je posve skrajnuta na ivicu dešavanja - i demonstrativno nezainteresovano razgovara sa holandskim premijerom Markom Ruteom.

Olaf Šolc nikad u životu ne bi priznao - ni verbalno ni neverbalno - da je ovaj samit za njega totalni napor i da ga smatra suvišnim. Naprotiv, na konferenciji za novinare veli: „To je bio zaista važan samit.“ Naravno, ne mora da mu se vjeruje. Ionako je već početkom novembra u berlinskom Uredu saveznog kancelara organizovao sopstveni samit Zapadnog Balkana, a njemački savezni predsjednik Frank-Valter Štajnmajer je već prošle nedjelje bio u Albaniji. Stupanjem na dužnost Šolc je opet aktivirao nešto što se zove "Berlinski proces", a koji ima za cilj da u neko dogledno vrijeme uvede Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Srbiju, Kosovo, Sjevernu Makedoniju i Albaniju u EU.

Strateško partnerstvo između EU i Zapadnog Balkana

Svi su oni već godinama kandidati za članstvo. Toliko dugo da neki na Balkanu vjeruju da ih EU nikada neće primiti i škilje ka novim prijateljima. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, posebno, se klacka između EU na jednoj te Rusije i Kine na drugoj strani. Sve do neposredno pred samit u Tirani, Vučić je svoje učešće čak bio ostavio otvorenim. Na kraju se ipak ukazao.

Šolc javno vjeruje da je integracija ovog dijela Evrope u EU geopolitički imperativ - i ne odustaje od toga. Šta mu znači simbolična politika Šarla Mišela vidjelo se odmah: tačno u momentu kad predsjednik Savjeta EU na svojoj konferenciji za novinare želi da prezentuje rezultate samita, kancelar Šolc takođe počinje svoju konferenciju za štampu: novinari mogu da budu fizički samo na jednoj i da prenesu samo jednu poruku.

Finalna deklaracija samita, podijeljena novinarima unaprijed, već u prvoj rečenici u potpunosti odiše Šolcovim duhom: „Eskalirajući agresorski rat Rusije protiv Ukrajine ugrožava mir i bezbjednost i u Evropi i svijetu i jasno stavlja do znanja koliko je važno strateško partnerstvo između EU i regiona Z. Balkana.“ I još jedna rečenica iz završnog dokumenta vjerovatno neće biti popularna u Srbiji, gdje su organizovali velike proruske demonstracije: „Rusija snosi isključivu odgovornost za trenutnu energetsku i ekonomsku krizu“.

Ovo jasno pozicioniranje ima cijenu, koja se plaća u eurima: „EU će nastaviti da podržava partnere na Z. Balkanu u prevazilaženju negativnih efekata na njihove ekonomije i društva."

"To je sad ipak drugačije raspoloženje"

Liše ovoga, završni dokument je tipičan EU kompromis, koji semantički spaja različite interese: iako EU „ponovo potvrđuje“ svoju „neograničenu i jasnu posvećenost perspektivi za članstvo Z. Balkana“ (njemački stav), EU želi da „proces pristupanja“ bude „zasnovan na kredibilnim reformama od strane partnera, pravičnoj i striktnoj uslovljenosti i principu evaluacije zasnovane na zaslugama“ (stav Francuza i ostalih skeptika).

Uprkos tome, Šolcu se i dalje priviđa nova situacija na Balkanu: „Sasvim sam siguran da je sada nastupio sveobuhvatni novi pokret“. Ne obraćajući se direktno Francuskoj, Holandiji i drugim skepticima, on kaže: “To je sad ipak jedno drugačije raspoloženje. Što je takođe promjena nabolje”.

A realno još postoji veliki razlog za oprez. Bez obzira na svu demonstriranu dobru volju, pred balkanskim zemljama je još dug put do EU. Primjer: Srbija, jedna od zemalja koje bi rado htjele u EU, još ne priznaje drugu - Kosovo. Do prije koji dan su se ove dvije komšijske države svađale čak i oko registarskih tablica.

U slučaju da Evropa zaista želi da integriše svoj jugoistočni bok, moraće da pronađe odgovore na ove susjedske sporove. Na čemu se zapravo i radi u Berlinu i Parizu. Zajednički predlog je sporazum koji ima svoj model u njemačkoj istoriji: temeljni ugovor između rahmetli DDR i SR Njemačke iz 1972. Bon tada nije želio da prizna državnost Istočnog Berlina, ali je nekako progutao da garantuje barem nepovredivost teritorijalnog integriteta istočnonjemačke patuljaste države.

Napredak u vizama

Recept i za Vučića? On bi ovim ugovorom mogao da ublaži strah malog komšije od obnove srpske agresije a da ne razbije san o ponovnom ujedinjenju, koji je on sam pred sopstvenom nacionalističkom javnošću doveo do usijanja.

Međutim, na ovom samitu je i bilo određenog konkretnog napretka. Šolc pominje pitanje viznog režima: Srbija sada želi da ga prilagodi praksi EU. Što zvuči tehnički ali može imati velike implikacije. Beograd je do sada dozvoljavao migrantima da uđu u Srbiju a potom da ilegalno prelaze granice ka EU.

Kada je riječ o reakcijama na ruski rat, Srbija još ne slijedi briselske smjernice: „Što se sankcija tiče, mi imamo neslaganje sa Srbijom. Što nije ništa novo i što i dalje postoji“, priznaje Šolc.

U Završnom aktu samita se takva razmatranja nisu našla. Posljednja rečenica čak ostavlja otvorenim koliko je izvjesna Vučićeva osuda Rusije: „Pozdravljamo činjenicu da se partneri na Zapadnom Balkanu priključuju navedenim tačkama“, kaže se. Dakle, još nisu.

Autor je zamjenik glavnog urednika Welta

(Die WELT)

Prevod: Mirko Vuletić

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")