Jesam li ja pobrkala kanale ili je ova Pinkova zadruga baš zanimljiva? Jes’ da nema pevaljki i ženskih starleta. Ni one majmunske bebe, uz koju je Željko Mitrović od rođenja... Ali, došla je masa izuzetno pametnih i obrazovanih likova. Mnogo liče na advokate, pokušavaju iz sve snage to i da dokažu. Uzalud, upravnica zadruge je sve opasnija... Živi se čut ne smiju...
- Može li ovaj zadrugar da objasni kad je i gdje prešao državnu granicu? - Ne dopuštam pitanje! Što se to vas tiče... - Zato što nema nikakvog dokaza da je on uopšte ovdje, ni na jednom graničnom punktu nije registrovan. - Tišina! Sjedite! Oduzimam vam riječ! - Mogu li samo da... - Neee!! Kazniću vas!
I hoće. Neki učesnici kažnjeni su, za primjer ostalima, čim je rijaliti počeo. Po 500 eura. Za sada. Ako budu imali još pitanja, počistiće im račune... Ipak su uporni, neće lako iz zadruge. Iako im se ulazak isplatio taman kao mom đedu. Koji je jedva izbjegao zatvor nakon što je, tokom posjete visokih državnih dužnosnika, pitao kukavicu (iz vlastite audio-animacije) zašto kuka kad nije u zadrugu...
Sad su druga vremena, zadrugarstva ima još samo na TV-u... Ali je bezobrazluk državnih dužnosnika ostao isti...
***
- Zašto ovaj zadrugar nema branioca? - Uskraćuje se odgovor, zbog čega to pitate? - Pa, da li možda nema novca... - Što, da nećete možda vi da mu platite advokata...
Dobro se upravnica snašla s niskim udarcima. Ispod pojasa, u žargonu. Iako je koji minut ranije zahtijevala da se poštuje službeni jezik... Objasniću sa razloga... Ne govorite s nikim...
Komesarski manir u zadruzi postaje sve nepodnošljiviji. I treniranje strogoće. Upravnica me podsjeća na pokojnog profesora latinskog. Samo što su kod njega neposlušni prolazili nešto humanije. Morali su da mu okopavaju vinograd, u drugoj opštini. Ovi momci što remete režiju u rijalitiju obraće bostan, u tuđoj državi...
***
Greška? Ne, to je slika države Crne Gore. Koja je zamalo podlegla pred napadima dvojice zadrugara. Stariji jedva sjedi, s naporom drži glavu na ramenima. Mora da prima terapiju čak i dok zasijeda zadružno vijeće. Prvo desetak minuta, pa onda pola sata...
Drugi je mlad i relativno stabilan. Na nogama, ne i u odgovorima. Upravnica je, izgleda, slaba jedino na njega. Prekida ga čim nasluti da će izgovoriti kakvu nesmotrenost. Drsko ga ućutka ako joj se učini da njegova priča može naškoditi osnivaču zadruge. Ili njegovoj medijski proslavljenoj bebi.
Živopisni mladić danima ne skida oči sa zadružnog tužioca. Ne glavnog, nego sporednog. Teško je na ekranu vidjeti je li mu pogled uzvraćen. Ali, kad god zatreba, čuje se samo da se ničega ne sjeća...
Zbog pogleda ili ne, tek on nije znao da kaže ko ga je vozio da kupi kartu. Ni da li je avion bio pun. Ne sjeća se da li se vozio Er Srbijom ili Montenegro erlajnzom. Vratio se vozom, ali pojma nema kroz koje je gradove prošao prugom Bar - Beograd. Zna samo da je jedne noći u jednom podgoričkom naselju slomio neka stakla. Rukom! Nakon što je popio jedno pivo, Ili tri - četiri... Nije više, inače bi Crna Gora bila u crno zavijena. Uz krv do koljena...
- Može li zadrugar da se sjeti gdje je bio za Novu godinu... - Ne dopuštam odgovor, to se vas ne tiče... - Ali se tiče njegove kredibilnosti. Bio je u pritvoru... - Nije bitno! To ne utiče na njegovu kredibilnost...
***
A onda se pogubljeni zadrugar, iz čista mira, temeljno legitimisao:
- Pokušao sam da se skinem sa... Nijesam uspio. Na diazepam sam imun, sad bi pomogao samo trodon, ali on se više ne koristi... Jedva stojim ovdje. Potonuo sam i upao u teško depresivno stanje... Ali izdržaću sad, za sjutra već ne znam...
Nastavak gledajte poneđeljkom, srijedom i petkom u devet. Ako nađete zamjenu za trodon...
P.S. Baš mi je krivo što je prenos ovog rijalitija zauzeo termin suđenja vijeka. Za prebijanje Mija Martinovića i njegovog automobila. Čiji su počinioci na bolovanju. Nakon što su zadobili tešku fobiju od kamera...
Bonus video:
