Problemi durmitorskog kraja su često vezani za nemar odgovornih lica naspram neefikasnosti same infrastrukture. Precizan pokazatelj toga je situacija na skijalištu “Savin kuk”.
Već nedjeljama prva stvar koja dočeka posjetioce ovog skijališta, koje se nalazi u sklopu Uneskove prirodne baštine, jeste smrad fekalija izlivenih od strane jednog od restorana. Sada kada je snijeg počeo da se topi grozna slika izlivene kanalizacije i nesnošljivog smrada je upečatljiva, ali ista nije ni približna sljedećem ugođaju koji nam već treću godinu zaredom priređuju zaposleni na samom skijalištu.
Naime, iako su cijenom-ski pasa obuhvaćene obje žičare i sidra, česti su dani kada većina nije u funkciji, a same staze su rijetko dobro utabane (pogotovo u takozvanom “koritu” koje se, u poređenju sa prethodnim upravljanjem staza, loše održava), a kao šlag na torti imamo činjenicu da “druga” žičara koja vodi do “Savine vode” ne bi radila da grupa entuzijastične omladine nije istu otkopala i time natjerala upravnike i radnike skijališta da se “sažale” i puste u pogon žičaru (čiji je rad trajao punih sedam dana, tj. do sljedećeg snijega).
Valja napomenuti da skijalište posjeduje sve mašine za čišćenje, da su zaposleni prošli obuku uređenja staza, ali da je efikasnost izostala, a kao nagradu posjetioci imaju razbacano smeće po stazi i parkingu, smrad fekalija i zatvorene žičare.
Za ovih 30 godina se na Durmitoru često pričalo o megalomanskim investicijama koje bi preporodile ovaj grad, a iste su bile samo paravan za pranje novca (pogledajte hotele “Planinka”, “Jezera” i “Durmitor”) i u realnosti je ponuda Durmitora i svih privrednika bila puno bolja sedamdesetih i osamdesetih.
Rješenje svih problema leži u ličnoj pa onda u kolektivnoj odgovornosti, jer ćemo u suprotnom umjesto obilja turista imati obilje fekalija iz kojih nas ni sam Durmitor neće spasiti.
Autor je izvršni direktor Koalicije za održivi razvoj
Bonus video:
