Izraz “srednje sile” ove godine se sve više koristi, pa se nametnulo pitanje koje zemlje zapravo pripadaju toj kategoriji. Uostalom, zar se većina država ne bi mogla tako opisati?
Nakon što je kanadski premijer Mark Karni u januaru na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu održao govor koji je izazvao veliku pažnju, obnovljena je rasprava o promjenama u raspodjeli moći u današnjem svijetu. Karni smatra da svjedočimo “raskidu” s dosadašnjim svjetskim poretkom, zbog čega će srednje sile morati da sarađuju kako bi se oduprle ekonomskim pritiscima i političkoj dominaciji drugih. Iako nije pomenuo Sjedinjene Države, predsjednik Donald Trump odmah je ispravno shvatio da su neke Karnijeve poruke bile usmjerene protiv njega.
Ali po čemu se srednje sile na koje je Karni mislio razlikuju od ostalih sila današnjice, ako među njima uopšte ima razlike? Možda bi raspravu trebalo početi upravo od tih drugih sila. Izraz “supersila” odavno se koristi za države čija moć daleko nadmašuje moć svih ostalih na svjetskoj sceni. Nakon Drugog svjetskog rata njime su označavane ne samo Sjedinjene Države i Sovjetski Savez već, nakratko, i Britanska imperija.
U decenijama koje su uslijedile, status dviju neprikosnovenih supersila počivao je na njihovim ogromnim nuklearnim arsenalima - svaka je raspolagala desetinama hiljada nuklearnih bojevih glava - kao i na sposobnosti da ih u roku od nekoliko minuta isporuče bilo gdje u svijetu, bez mogućnosti da se napad odbrani. Svaka je mogla da uništi onu drugu za svega pola sata.
Vremenom su i druge države došle do nuklearnog oružja, ali nijedna nije imala ni kapacitete ni volju da razvije arsenale koji bi je izjednačili s dvjema supersilama. Potom se Sovjetski Savez raspao, a izraz “supersila” počeo je da izlazi iz upotrebe. Sjedinjene Američke Države povremeno su i dalje nazivane tim imenom, ali su tokom kratke “unipolarne ere” dobile i novu oznaku: francuski ministar spoljnih poslova od 1997. do 2002. godine, Iber Vedrin, nazvao ih je hipersilom (hiperpuissance).
Danas su Sjedinjene Države i dalje veoma moćne, a Rusija raspolaže ogromnim vojnim resursima, uključujući najveći nuklearni arsenal na svijetu. Ipak, moć obiju zemalja sve više određuju očigledna ograničenja. Uprkos tome što je angažovala svoj obimni konvencionalni vojni potencijal, Rusija nije uspjela da pokori znatno manjeg susjeda, Ukrajinu. A uprkos Trampovom neprestanom hvalisanju vojnom snagom svoje zemlje, njegov rat protiv Irana zasad je donio tek više cijene nafte i destabilizujući zastoj.
Neuspjeh u ratovima koje su same izabrale pokazuje da Sjedinjene Države i Rusija više ne zaslužuju naziv “supersile”. Da li su uopšte velike sile ili, u krajnjoj liniji, pripadaju istoj onoj široj kategoriji srednjih sila?
Kako god bilo, doba supersila je završeno. Čak su i nominalno najmoćnije zemlje suočene sa ozbiljnim ograničenjima. Granice njihove moći postale su očigledne, bez obzira na to da li su ih one same već postale svjesne.
Srednje sile veoma se razlikuju po veličini i karakteru, ali većina je barem svjesna svog položaja. Ni Indija, ni Brazil, ni Kanada ne mogu vojnom silom da oblikuju svoje političko okruženje onako kako im odgovara. Umjesto toga, moraju da se oslanjaju na ekonomske veze i izgradnju političkih odnosa kako bi ostvarile uticaj. Ali isto važi i za Sjedinjene Države, Rusiju i druge veće i moćnije aktere, poput Evropske unije.
Pokojni Džozef Naj mogao je još mnogo čemu da nauči današnje srednje sile. On je uveo čuveni koncept “meke moći” kako bi ukazao na razliku između pridobijanja i prinude u međunarodnim odnosima. Dok vojna sposobnost daje “tvrdu moć”, meka moć - Naj je to nazvao “moć privlačnosti” - proističe iz kulturnog izvoza, ekonomskih veza, diplomatije, dobre volje i povjerenja koje se gradi godinama. Možda bi se srednje sile svijeta mogle definisati upravo na taj način: kao zemlje koje moraju prvenstveno da se oslanjaju na meku moć.
Naravno, neke zemlje i dalje će gajiti grandiozne ambicije, uvjerene da je tvrda moć dovoljna da druge natjera da se povinuju njihovoj volji. Možda će proći neko vrijeme prije nego što prihvate da je njihov položaj oslabio. Ali šta god sebi govorili u Moskvi ili Vašingtonu činjenica je da se svijet - promijenio. Supersila više nema.
Autor je bio premijer i ministar inostranih poslova Švedske, specijalni izaslanik EU za bivšu Jugoslaviju i kopredsjedavajući Dejtonske mirovne konferencije
Copyright: Project Syndicate, 2026.
Pogledajte još:
Preuzmi aplikaciju i prati vijesti
PRATITE NAS NA
