Narodi bivše SFRJ većinom izgleda nisu shvatili da se 1989. nije raspao samo komunizam, već i koncept partijske države. Tako smo nakon raspada SFRJ svi zaglibili u partijsko-liderskim državama, samo bez (oficijelnog) komunizma. Milošević i Tuđman momentalno su uspostavili takvu vrstu države, s tim da se Hrvatska postepeno oslobodila. Srbija je imala kratki intermeco nakon Miloševića, da bi Vućić ponovo uspostavio jaku partijsko-lidersku državu. Najvažniji primjer tog tipa države je, naravno, putinistički režim u Rusiji i putinizam predstavlja uzor model za mnoge takve režime širom bivšeg istočnog bloka, a i kod nas na Balkanu.
No dobra vijest došla je ovih dana iz Crne Gore: najdugovječniji balkanski režim te vrste oboren je nakon tridesetogodišnje vladavine. Još ostaje da se vidi “šta” je pobijedilo, ali sasvim je jasno šta je poraženo: partijsko-liderska država. Što je sjajna vijest sama po sebi. Nakon poraza Izetbegovića, poraz Đukanovića govori nam da se već može misliti o jednoj obećavajućoj tendenciji, a ne tek jednom izolovanom slučaju. Imajući u vidu neminovni poraz putinista u Ukrajini, ovo bi moglo značiti da će partijsko-liderski model države, kao jedna forma autoritarizma, i kao takav neprimjeren ljudstvu XXI vijeka, konačno nestati sa političke scene.
Šta je to “partijsko-liderska država”? Lako ju je prepoznati po nekoliko karakteristični markera - najočitiji su: vladavina partijskog Vođe, partijsko prekrivanje svih segmenata društvenog života, obesmišljavanje i destrukcija institucija i ustava zemlje, kontrola kompletnog javnog prostora i diskreditacija drugačijeg mišljenja itd.
1.
U takvim državama moć je koncentrisana u rukama jednog čovjeka ili politbiroa stranke. Ovo se lako dijagnosticira na osnovu činjenice da je nebitno koju funkciju “vođa” obavlja - da li je predsjednik, premijer, član predsjedništva, ili čak ne obnaša u datom momentu niti jednu funkciju do predsjednika stranke - politike države su uvijek rezultat njegove volje: šta Vođa zapovjedi to postaje oficijelna politika države i propis za institucije.
Drugi karakterističan marker ovih režima je ovisnost o dugotrajnom liderstvu: Putin u Rusiji, Lukašenko u Bjelorusiji, Milo Đukanović u CG, Vučić u Srbiji, Izetbegovići i SDA u Bošnjaka, Dodik i SNSD u Republici Srpskoj, Čović i HDZ u BH Hrvata itd. višedecenijski su vladari koji izgledaju kao da će vladati do sudnjeg dana. To je jasna diferencija u odnosu na moderne razvijene demokratije - koje su naučile važnu lekciju da “moć kvari” i da su periodične smjene vlasti način da se sistem na zdrav način regenerira. Ko se danas sjeća likova poput Dejvida Kamerona ili Tereze Mej u Engleskoj, ili Fransoa Olanda u Francuskoj? Nasuprot tome, partijsko-liderski režimi teže da se reprodukuju u beskonačnost.
Tako umjesto stvarne demokratije imamo višedecenijsku vladavinu volje jednog čovjeka i/ili uskog kruga stranke, sve to unutar formalno korektnih demokratskih izbora.
2.
To zapravo znači da je ukinuta stvarna podjela vlasti kroz sistem disperzije moći u različitim institucijama i Ustavom kao granicom preko koje ničija volja ne može ići. U partijsko-liderskim režimima institucije države su obesmišljene i dovedene do parodije - one donose odluke aklamacijom, i samo služe da potvrđuju šta vođa/partija nalažu. Iako takve države formalno imaju Parlament, on je samo puka pričaonica koja na kraju izglasa zapovjed Vođe. Kada bi Vođa izjavio da će sutra “padati pečeni pilići s neba”, poslanici većine ne samo da bi to bez problema izglasali, već bi počeli da nas žustro uvjeravaju kako će se to desiti i čuditi se kako smo toliko slijepi da to ne vidimo. Lakoća sa kojom je, na primjer, naša Narodna skupština (RS), donijela neke potpuno sulude (a i antiustavne) zakone, najbolje je svjedočanstvo toga. Ne treba sumnjati da će i najnovija ludost, kojom je najavljena antiustavna diskriminacija LGBT zajednice, biti glatko usvojena od strane poslanika većine.
Naprosto, poslanici se ne osjećaju vezani ni Ustavom, ni zdravim razumom, ni elementarnom pristojnošću, a parlament je običan protočni bojler koji služi da pretvori u zakone sve što Vođi padne na pamet, ma koliko to suludo bilo.
Suština je: poslanici zapravo nisu predstavnici “naroda” (i LGBT su valjda neki “narod”), već predstavnici Partije. Skupština u takvim državama pogrešno se naziva “narodna” - ispravno bi bilo reći “partijska”. Za razliku od modernih zdravih država u kojima predsjednik ili vlada često imaju problem da dobiju podršku parlamenta za svoje politike (sjetimo se samo zlopaćenja mnogih američkih predsjednika oko podrške u Kongresu), kod nas to ide po automatizmu.
3.
Iz ovog proizilazi sledeći karakterističan marker: katastrofalna kadrovska politika, koja izbacuje na funkcije razne jadne “Obrenke” i slične “ne obadaj se” likove.
Jer pametni ljudi od integriteta neće, naravno, slijediti zapovjedi vođe i partije bespogovorno. S obzirom da Parlament, kao ni ostale institucije države, ne služe svojoj suštinskoj svrsi: da budu platforma za kvalitetnu diskurzivnu raspravu u svrhu donošenja najumnijih javnih politika, već su aklamaciono tijelo, onda je jasno da ona moraju biti sačinjena od podobnih poslušnika, koji će slijepo slijediti zapovjedi, ma kakve one bile. Ovo što se događa u Rusiji je zastrašući primjer do koje granice to može da ide. U Srbiji je nedavno Parlament čak “raspravljao” o najvažnijem nacionalnom pitanju bez da je iko od poslanika vidio (??) papir sa prijedlogom o kome se treba raspravljati.
4.
Logična posljedica je represivni karakter takvih režima. Nesaglasni se proganjaju i teži se njihovoj eliminaciji do stvaranja atmosfere jednoumlja i jednodimenzionalnog društva. Od uvijenih parola tipa “nacionalnog jedinstva”, do manje uvijenih etiketiranja “izdajnici”, “soroševci” i sl. pa sve do fizičkih progona, kakav je, na primjer, nedavni progon dvije hrabre tužiteljke u Srbiji koje su bile dovoljno jake ličnosti da slijede ustav i zakone a ne naloge režima.
Partijsko-liderski režimi po definiciji su represivni jer teže da stvaraju zarobljena društva u kojima bi oficijelni stav partije/Vođe bio podignut na nivo političkog stava i mišljenja cijelog društva. Stoga se svako mišljenje koje iskače iz dopuštenog narativa anatemizira se kao “anti-državno” i “izdajničko”. Svako ponašanje koje ne slijedi zapovijedi režima se progoni. To je kvaziorvelovski projekt pravljenja Partije-države koja nadgleda i kontroliše čitav društveni život. Zakoni kakvi su ovaj o kleveti/uvredi, napadi na novinare i LGBT, pokušaj preuzmanja političke kontrole nad sindikatima... itd. samo su različite pojavne manifestacije iste logike: gušenja slobode javnog iznošenja stavova koji nisu u saglasnosti sa oficijelnim narativom.
Politička istorija XX vijeka jasno nas je naučila da je ovo negativna tendencija, i da ove vrste političkih režima, u krajnjim instancama, neminovno vode u stagnaciju. Istinska demokratizacija društva je imperativ. Ne samo moralni, već i utilitarni. Republika Srpska možda zaista treba biti pod obavezno pisana punim nazivom, a ne RS skraćenicom. Ali, ako se ova pogrešna tendencija hipertrofije partijsko-liderske države nastavi, još preciznije će biti pisati “Republika” Srpska - jer će to biti republika samo još po nazivu.
Bonus video:
