Kad dijete lupi čelom o zemlju - nauči se pameti... Shvati svoje roditelje, koji mu ostaju svetinja dok god živi - kao učitelje koji su mu dali životne smjernice od kojih ne može da pobjegne. Roditelji te nauče da voliš i poštuješ sve što treba da voliš i poštuješ, a s druge strane da imaš razumijevanja, konačno mudrosti - da budeš naredan za ono što ti život donosi. U svemu da si valjan čovjek.
Ne znam danas, u ovim godinama, kad sam “tresnula” koliko sam duga i široka - kome, kojoj državnoj instituciji da se obratim za nauk, savjet... jer, gle čuda, majka sam, a jedno jutro se probudih kao socijalni slučaj, ali ne kao socijala razvijenih zemalja - već samo na hljebu nasušnom.
Pitam se zašto... Moja porodica me naučila da volim svoju državu, svoj grad i ljude koji me okružuji i sa kojima živim dobro i zlo. Srce mi je bilo veće nego što je moja Crna Gora, kada sam izglasala svoju državu i, gle čuda, onda su počela stradanja, a onda iskušenja... Razmišljala sam - nešto mora da se ispoštuje, kroz nešto mora da se prođe, nešto mora da se žrtvuje da bih imala uređenu državu čije zakone ću da poštujem. Vjerovala sam, idealizovala sam, bez obzira na sve očite razlike koje su nastajale, država je za sve jedna i za sve s istim aršinima. Ona mi mora uzvratiti, zapravo svim svojim građanima prije svega - osjećaj sigurnosti - jer mi smo ti koji je gradimo i nadgrađujemo.
Gospodine Duško Markoviću, sa dužnim poštovanjem sam slušala Vaše izlaganje ekonomkih i političkih smjernica i da budem iskrena tiho sam rekla sebi - evo čovjeka koji želi Crnu Goru kao ja. Ali, za kratko.
Vi ste postali predsjednik državnog aparata koji je omogućio poslodavcima da ne uplaćuju radni staž; da budemo osigurani na minimalni lični dohodak; da nas vode na određeno, rijetko koga na neodređeno radno vrijeme; dok neko u vašem državnom aparatu ima radno mjesto kontrolora, revizora, prima lijepu platu sa uplaćenim državnim dažbinama i uz to ne obavlja kako nalaže profesionalni i moralni kodeks svoj posao. Vaš proglas kojim ste se obratili “neukoj” opoziciji rekavši da jednom za svagda znaju da jednom stečena prava niko ne može osporiti, bio je samo kratkotrajno ohrabrenje. Crnogorska opozicija je i to “mudro” oćutala kao mnoge stvari do sada. I poslije toliko godina jedino u što sada vjerujem je da je to vaš zajednički posao - unosan biznis, štitite jedni druge - vaše političke tj. finansijke pozicije. A ne natalitet Crne Gore, i nas koje rađaju, podižu, vaspitavaju i održavaju biće crnogorskog naroda. Sjetih se grafita koji je osvanuo na jednoj podgoričkoj zgradi, a koji je danas poslije niza godina stvarniji nego ikada: "Slavko, izvini, biznis je biznis".
“Sila” i moć koju sada imate kratkog je daha, jer, Vi Markoviću, ono u što ste se zakleli u crnogorskom parlamentu ne poštujete. Sada kada sam ustupila radno mjesto i prihvatila poštenu zagarantovanu životnu nadoknadu pitam: ko je taj moćnik Zekan sa velikim satom i gdje se on tako žuri... koji se drznuo i kao prvorazrednik gumicom pobrisao sve što je izglasano u parlamentu. Kako bi se reklo “Puste snove Alisine”. Prevejani Zekan se privremeno utajio, a ja sam ljuta na samu sebe jer se nijesam na vrijeme 'PROBUDILA', što sam dozvolila, dopuštila da me prevari i savlada ta 'moćna' vojska na čelu s ministarkom Zoricom Kovačević, koja je svojim fizičkim i karakternim likom odradila odista impozantan posao Zekanu. Ona je obmanula toliko poštenog naroda - kojem se nije udostojila kasnije ni obratiti s bilo kakvim objašnjenjem...
Pitam se, i uvijek nanovo, sa koje ste vi - takvi “kruške” pali... na svoj način modifikovani...
Samo u našem društvu, pa shodno tome i parlamentu gdje rodne jednakosti nema i moglo se ovo dogoditi. Da su žene u Crnoj Gori ravnopravne s muškarcima i da u Skupštini ravnopravno sjede ne bi donijele “gubitnički” zakon koji ženu motiviše samo da rađa djecu - već takav koji pored majčinstva daje ženi mogućnosti da se samoizgrađuje po ugledu na evropske žene i podiže civilizovano potomstvo, a samim tim srećniji narod.
Svima vama postavljam pitanje kako da znam što mi je činiti...? Najstrašnije osjećanje - napast uz bespomoćnost posadili ste u živote svih nas... Majki sada još i više. Gdje toga u civilizovanom dijelu svijetu ima - i gdje to može proći... Eto, samo u - Crnoj Gori, Zemlji čuda. Shvatila sam, narod - moj narod je kao na klađenju za konjske trke, pa kojem se grlu “prikloni” toliko dobije i ima državnih beneficija. Nadam se da je već došlo vrijeme kada ćete svi zajedno da se oznojite da bi zaslužili naš glas - glas naroda jer narod je varljiva kategorija - kada šuti, najopasniji je...
Ponosito ću ići svojom Crnom Gorom jer sam dala zavjet onim koji mirno počivaju znajući da su svoj zadatak obavili... “Čuvari tvog poštenja” su još na nogama.
Bonus video:
