Posljednja decenija prošlog stoljeća bila je, pored ostalog, obilježena ratovima i krvavim raspadom jedne savezne države, nekada prosperitetne Jugoslavije. One što je, godinama i decenijama prije toga, bila uzor višenacionalne države koja je, sa svojim osobenim političkim, ekonomskim i društvenim sistemom, uspjela da jednu od evropskih najmanje razvijenih i u II svjetskom ratu najviše stradalih zemalja, podigne na nivo srednje razvijenih, sa “sui generis” sporazumom sa Evropskom zajednicom, drugim riječima na nivo najozbiljnijeg kandidata da joj se ubrzo pridruži.
No, oni kojima su granice bile tijesne, ravnopravnost neprihvatljiva, a dominacija i hegemonija glavni cilj, nijesu marili za takvu budućnost, pa ni za primamljive ponude Evropljana.
Neki i dalje misle da je taj raspad bio neminovan ili, pak, da je rezultat spoljne zavjere. Niti je bio neminovan, a ni plod spoljne zavjere, bila je dovoljna ona unutrašnja zavjera. Ako je bilo udjela spoljnog faktora, onda je to u njihovom potcjenjivanju odlučnosti i destruktivnosti snaga koje su bile riješene da upotrijebe sva sredstva za ostvarivanje njihovih namjera.
I zaokupljenosti dramatičnim promjenama koje je donijelo iznenadno rušenje Berlinskog zida, ujedinjenje Njemačke, raspad Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke, da ne pominjemo druge potrese poput “Pustinjske oluje”.
Ali, zato se udružena Evropa, u prvoj deceniji ovoga vijeka, pribrala, naučila neke lekcije i pokazala više odlučnosti i umješnosti u sređivanju prilika na gotovo opustošenom i posvađanom Balkanu.
Odlučila je da svim našim državama omogući put ka Evropskoj uniji, ali je postavila stroge uslove koje moraju ispuniti, istovremeno pokazujući spremnost da im u tome pomogne.
Jedan od važnih uslova odnosi se na dobrosusjedske odnose i saradnju u regionu. U tom cilju je stvoren poseban mehanizama - Pakt stabilnosti zemalja Jugoistočne Evrope.
Zadatak mu je bio da - okupljajući ove države oko interesa u jačanju njihove i međusobne bezbjednosti, ljudskih prava i razvijanja institucija pravne države, ekonomskih i posebno infrastrukturnih programa - podstakne obnavljanje i razvoj odnosa u mnogim područjima.
Uslijedili su i drugi, neki ranije započeti, kao i mnogi novi programi - poput Procesa saradnje zemalja ovog regiona; Jadransko-jonske inicijative; Foruma za borbu protiv prekograničnog kriminala; regionalne anti-korupcijske kao i inicijative za migracije, azil i izbjeglice, CEFTA, CEI i mnoge druge - te se danas u ovom regionu odvija saradnja u okviru više od 25 različitih mehanizama i stalnih programa - proces obrnut od fragmentacije i konfrontacija koje su karakterisale devedesete godine.
Države ove regije su pozitivno reagovale, štaviše, otpočela je konkurencija projekata i ponuda da budu sjedište pojedinih regionalnih programa i institucija koje bi se finansirale iz zajedničkih fondova.
Takav angažman je, istovremeno, donosio prednosti u godišnjim ocjenama EU koliko pojedine države ispunjavaju uslove regionalne saradnje predviđene Programima stabilizacije i pridruživanja.
Ono što je posebna vrijednost za zemlje ranije Jugoslavije, to su autonomne inicijative do kojih dolazi naporedo ili mimo procesa i institucija koji se odvijaju pod okriljem EU, a odnose se na obnavljanje veza i formiranje zajedničkih okvira saradnje između dvije ili više država ranije zajednice.
Obuhvataju mnoge oblasti - od parlamentarne saradnje; unutrašnjih poslova, odbrane, pravosuđa, poboljšanja odnosa u oblasti nauke, obrazovanja, zdravstva, povezivanja institucija kulture, dogovora državnih organa o unapređivanju saradnje u saobraćaju, energetici, zaštiti okoline, formiranja zajedničkih regionalnih sportskih liga i sl.
Svjež primjer je skorašnji dogovor čelnih ljudi Slovenije, Hrvatske i Srbije o zajedničkom istupanju na treća tržišta u izvozu i održavanju nekih programa vojne industrije, ili dogovor sindikalnih centrala država bivše Jugoslavije o formiranju zajedničkog sindikalnog savjeta.
To su, nema sumnje, veoma dobre vijesti i kretanja koja treba svesrdno podržati. Na njih ne treba da djeluju obeshrabrujuće upozorenja i otpori onih koji se plaše “jugo-nostalgičara” i protive svakoj inicijativi obnavljanja veza i mehanizama saradnje na prostorima ranije zajedničke države.
Udruživanja na programima od zajedničkog interesa su važan dodatni element razvoja i konkurentnosti svake pojedine države čak i kada jednoga dana budu sve dio šire zajednice kakva je EU. Tamo već sada usaglašavaju svoje interese i nastup zemlje Beneluksa ili Nordijske zemlje.
Važno bi, stoga, bilo upoznati njihova iskustva i vidjeti da li neka mogu koristiti ovom našem prostoru. Na tome će se angažovati Igmanska inicijativa.
Crna Gora je do sada, a posebno nakon obnove nezavisnosti 2006. godine, pokazala da može biti veoma pozitivan, konstruktivan činilac regionalne saradnje, pa i koordinirati neke od regionalnih programa.
Ona ima izrazit interes za takva kretanja jer je, po svom položaju, istorijskom razvoju, kulturnoj, nacionalnoj, vjerskoj raznolikosti, privrednoj strukturi, predodređena za otvorenost i međuuticaje, prožimanja u mnogim oblastima.
U takvoj orijentaciji bilo bi važno da prevaziđe neke strahove koji se, ponekad nepotrebno i forsirano, stvaraju i onemogućavaju je da bude otvorenija vodeći računa o interesima svojih građana i posebno onih koji su, ne svojom zaslugom, pogođeni, razdvojeni, uskraćeni.
Rigidnost Zakona o državljanstvu je takav primjer i razlog za nefleksibilnost u zaključivanju sporazuma o dvojnom državljanstvu.
Vijesti, 12. 04. 2011.
Bonus video:
