Tokom proteklog desetljeća znakovi da se globalni poredak u kojem dominira Amerika raspada postali su sve vidljiviji. Uspon Kine, potaknut njenim ulaskom u Svjetsku trgovinsku organizaciju 2001. godine, doveo je u pitanje unipolarnost koju održavaju Sjedinjene Američke Države. Peking je nesumnjivo postao dominantna sila u globalnoj ekonomiji, jačajući vojne i strateške sposobnosti.
Ali, Kina nije jedina sila koja se pokušava nametnuti posljednjih godina. Rusija, pod revizionističkim vodstvom Vladimira Putina, također je nastojala povratiti status svjetske sile. S tim ciljem, ruski predsjednik je usvojio asertivniju politiku u vezi Zapada i približio se Kini, posebno nakon što je Xi Jinping postao kineski lider 2013. godine.
Amerika ostaje dominantna supersila
Ruska invazija punog obima na Ukrajinu ubrzala je obračun oko globalnog vodstva i potaknula nova pitanja oko tog ko bi trebao voditi sve složeniji međunarodni sistem. Neki su se zalagali za multipolarni svjetski sistem, tvrdeći da bi on olakšao rješavanje globalnih izazova kao što su klimatske promjene, pandemija korona virusa i cyber kriminal. Kažu da je takav sistem pošteniji, pravedniji i više demokratski od unipolarnog ili bipolarnog svjetskog sistema.
Drugi tvrde da nema nikog ko bi bolje vodio fer i demokratski svijet od vodeće svjetske demokratije Amerike i njenih demokratskih saveznika. Ipak, ona ostaje dominantna vojna i ekonomska supersila, nadmašujući Kinu, Indiju, Rusiju, Japan i druge u pogledu svojih “tvrdih”, pametnih i “mekih’ moći”.
Istina, niko nije ni blizu osporavanja američkog geopolitičkog utjecaja, naprednog vojnog raspoređivanja ili pomorske snage. SAD ima blizu 750 baza u najmanje 80 država svijeta. Kina komanduje jednom bazom, u Djiboutiju. Slično tome, nema joj ravnog kada je riječ o ekonomskoj spretnosti i vitalnosti, visokotehnološkim inovacijama i komercijalnim uspjesima, da ne spominjemo brand Amerika, koji je bez premca.
Ima dosta istine u ovim tvrdnjama i možda su bile sasvim uvjerljive 1990-ih kada je SAD izašao kao pobjednik iz Hladnog rata nakon raspada Sovjetskog saveza. Ali, više nije. U protekla dva desetljeća politički i ekonomski pad Amerike uzeo je danak njenoj globalnoj prednosti i autoritetu, a njeni faustovski sporazumi s nerazumnim autokratama narušili su joj kredibilitet.
Strateški, američka vojna upletenost na širem Bliskom istoku pod izgovorom “globalnog rata protiv terorizma“ nakon napada 11. septembra 2002. godine na New York i Washington znatno je potkopala projekciju američke moći. Katastrofalni rat u Iraku i dugi, ponižavajući poraz u Afganistanu pokazali su granice američke vojne sile. Strateško povlačenje i smanjenje angažmana pod administracijama Baracka Obame i Donalda Trumpa otežali su oblikovanje događaja i ostvarivanje utjecaja na lidere, koji su sve više smatrali SAD nestabilnim i nepouzdanim partnerom.
Na ekonomskom planu finansijska kriza 2008. godine, koja je počela u SAD-u i prijetila da sruši globalni finansijski sistem, zadala je udarac američkom neoliberalnom sistemu, podstičući sve više država da diverzifikuju svoje ekonomske odnose. To je, također, utrlo put za uspon G20 i pojavu sila srednje veličine, koje sada imaju sve veći utjecaj na globalnoj sceni na račun SAD-a i njegovih saveznika iz G7. Brand Amerika je, u međuvremenu, mnogo pretrpio, ne samo zbog pojave trampizma 2016. godine, koji je simbolizirao povlačenje zapadnog liberalizma i uspon populističkih, korumpiranih i autokratskih sila na Zapadu i šire. Ovi trendovi su učinili da liberalizam koji promovira Amerika postane teže prodati ostatku svijeta.
Strateško i(li) ideološko neprijateljstvo
Izjava predsjednika Joea Bidena da se “Amerika vratila“ nakon što je porazio Trumpa na izborima 2020. godine nije praćena značajnim ponovnim oživljavanjem američke moći. Njegovi pokušaji da spasi američko vodstvo kroz “međunarodni sistem zasnovan na pravilima“ su propali. Na ovaj sistem se gledalo kao na namještenu shemu koja favorizira Zapad u odnosu na ostale i u tom procesu zaobilazi međunarodni zakon.
Ipak, multipolarni svijet kao alternativa ne predstavlja tako sjajnu perspektivu jer druge sile uskaču da popune prazninu. Više svjetskih sila koje se takmiče i bore da unaprijede svoje interese i utjecaj ne znače nužno i bolji svijet. Naprotiv, raznolikost oblikovana animozitetom mogla bi dovesti do anarhije i haosa. Zato je, dok bjesni debata o novom globalnom vodstvu, važnije pitati kako će se ovaj novi poredak voditi i upravljati.
Može biti vođen ili strateškim i ideološkim neprijateljstvom, što bi imalo razoran utjecaj na svijet, ili pragmatičnijom shemom podjele vlasti oblikovanom ekspanzivnim ekonomskim i komercijalnim odnosima. Ako je suditi po historiji, nema nade u međunarodni zakon ili međunarodne sporazume kada su svjetske sile u zavadi. Još gore, trpjelo bi upravljanje globalnim izazovima. Proteklih 30 godina unipolarnosti i prethodnih 30 godina bipolarnosti možda nisu uspjeli donijeti mir i sigurnost svijetu, ali ne dajte se zavarati, prethodnih 300 godina multipolarnosti bilo je krajnje katastrofalno, što je dovelo do razornih regionalnih, kolonijalnih i imperijalnih ratova svih vrsta i užasa.
Svjetske sile su sve ciničnije
I tako, čini mi se da, iako imaju prednost jasne historijske perspektive, današnje svjetske sile čine se jednako brzopletim kao i njihovi prethodnici iz 19. i 20. vijeka, pristupajući svjetskim pitanjima kao igri nultog zbira umjesto kao win-win gambitu. U ne tako dalekoj prošlosti svjetske sile su bile licemjerne, ali danas su sve ciničnije, kao da je naivno biti pravedan i pametan da bi bio okrutan.
Ukratko, multipolarnost ne treba miješati s multilateralizmom. Grupa svjetskih sila koje se nadmeću ne čini odgovornu međunarodnu zajednicu. Sve dok međunarodne odnose pokreću moć i pohlepa, a ne saradnja i zajedničko uvjerenje, svijet će patiti bez obzira ko ili koliko ih je na vlasti. S obzirom na izbor koji ima, svijet bi trebao prihvatiti solidarnost umjesto polariteta i saradnju umjesto neprijateljstva.
Bonus video:
