Ko god bi danas pravio imaginarni superbend jugoslovenskog roka, imao bi nedoumice oko svake pozicije. Na primjer, kako da se odlučite između Točka i Vlatka Stefanovskog. Taj superbend bi zapravo morao da ima duplu solo gitaru. Kao što pokazuje legendarni udvojeni gitarski solo u stvari “Hotel Kalifornija” starih dobrih Iglsa to može da bude sjajna ideja. Ako su pokojni Don Felder i njegov drugar Džo Volš mogli da se nadopunjuju u možda najboljem gitarskom duetu prošlog vijeka, mogli bi to sigurno Točak i Vlatko.
Pošto sam u ovom tekstu nehotično prihvatio ulogu selektora za jugoslovenski superbend, koristim diskreciono pravo da bas dionicu povjerim Brunu Langeru, basisti Atomnjaka. Ako za bubnjeve sjedne Goran Ipe Ivandić, a klavijature preuzme Margita Stefanović, onda ću sa uključivanjem ovih pokojnih besmrtnika obezbijediti metafizičku crtu ovog superbenda.
Jedino mjesto u takvom bendu za koje ne bih imao nikakve dileme jeste vokal. Pjevao bi Dado Topić. Ne umijem da vam objasnim zašto je to tako, ali kada neko spomene jugoslovenski rok, ja začujem njegov pomalo mutni ali sugestivni glas, kao stvoren za bluz.
Dado u Leskovcu
Zato sam se obradovao kada nam je Ivana iz Leskovačkog kulturnog centra rekla da na ljetnji festival STRINGS 2023 dolazi upravo Dado Topić. Vrućina je tih dana pritisla južnu Srbiju, tjerala je znoj na pore pri svakom pokretu. Vrele noći nisu donosile olakšanje. Dado Topić će svirati u Sali gradskog pozorišta, pa sam se nadao klimatizovanom susretu sa veteranom našeg roka.
U kafiću nadomak pozorišta pio sam kafu obogaćenu sladoledom i razmišljao šta znam o Dadi Topiću. Recimo, pravo mu je ime Adolf. Pošto je Dado rođen 1949. to je u Jugoslaviji moralo podsjećati na histeričnog nacističkog diktatora sa brčićima. Ali stvar nije tako turobna kao što izgleda. Otac budućeg rok pjevača obećao je prijatelju i kumu, zubaru jevrejskog porijekla i partizanu koji se zvao Adolf, da će sina nazvati po njemu. Tako da je Dado nazvan po jevrejskom, a ne po nacističkom Adolfu. Inače, u korijenu te riječi su dva germanska izraza - „adel“, plemenit i “volf” , vuk. Nadimak Adolfa Topića - Dado - mene je dodatno povezao sa njim. Jer mene je tako zvala sestra - i niko više.
Biografski fragmenti
Dado je više puta naslijedio poznate pevače - Kiću Slabinca u osiječkim Dinamitima ili Dalibora Bruna u Korni grupi - i svojim jedinstvenim glasom brzo postajao jednako značajan za te bendove kao i prethodnici. Ja ga se ipak najbolje sjećam iz vremena kada je nakon Korni grupe osnovao bend Time - njegov progresivni rok se ukrstio sa mojom gimnazijskom radoznalošću. Sedamdesetih sam u ovako vrelim ljetima umio staviti jedan od tri albuma te grupe na staru „Tosku“ maltretirajući palanački komšiluk dugim kompozicijama koje su uključivale elemente psihodelije, džeza i eksperimentalnog roka. Na leđima tih rifova i uz glas sa zrnevljem pijeska u nazalnim višim registrima moja me mašta odvodila daleko od mjesta i vremena koji su mi slučajno dati. Već su me bendovi kao što su Džetro Tal - nazvan po britanskom agronomu iz 18. vijeka - ili Pink Flojd, svojim albumima pripremili za ono što je nudio bend Time. Nikada kasnije rok muzika nije bila bliže istinskoj eksperimentalnoj umjetnosti.
Leskovačko pozorište se polako puni, hol je klimatizovan. Ulazim pitajući se da li će mi sedamdesetčetvorogodišnji muzičar vratiti nešto od prohujalog vremena, u kojem je muzika za sve nas bila više od zabave - rok je bio stav prema svijetu, otvorenost za njegova moderna čudesa i znak raspoznavanja u nastajućoj urbanoj supkulturi.
Dado i novinari
Vrata prema zadnjem dvorištu Pozorišta su otvorena. Tamo stoji Dado Topić okružen kamerama i mikrofonima. Stižem upravo kada počinje da odgovara na novinarska pitanja. Izgleda dobro, žilavi matori roker, okružen takođe ostarjelim medijskim radnicima i fanovima poput mene.
Opušteno ćaskanje sa novinarima približilo mi je Dadu Topića kao ličnost sa možda najdužim rok stažom na postjugoslovenskim prostorima. Kaže da je on „basista koji je naučio pjevat'“. Prema njemu, pjevači bi u bendovima ponekad sebi brzo umislili da su center svijeta. Dado tvrdi da nikada nije zaboravio da je počeo na pozadinskoj poziciji, odmah uz bubnjara, da je dio benda. Onda objašnjava kako je našao svoj put krajem šezdesetih. Drugi su se, kaže, dijelili na fanove Bitlsa i Stonsa, a on je svoje umjetničke korijene pronašao u američkom crnačkom zvuku - od Net King Kola do Prislija, koji je prema njemu samo slučajno bio bijelac - sa crnačkim glasom. Ovo ima smisla, pomislio sam. Dado je možda jedini izvođač sa crnim glasom u našoj rok muzici.
Prilika da pjeva u Leskovcu rokenrol
Na bini su uobičajeni koncertni rekviziti - pojačala i ostala skalamerija. Pozorišno gledalište se puni šarolikom publikom. Preovladavaju starije generacije, ljudi koji su se inače povukli u privatnost i ulice prepustili mladima. Dado se obraća svima na veoma ležeran način, i otvara koncert davnim hitom: „Cijeli život čekam priliku da pjevam u Beogradu rokenrol…“. S tim što umjesto Beograda spominje - Leskovac. Nije to šlihtanje publici, prije će biti znak privrženosti sopstvenoj ženi, jer je ona, kako Dado kaže, porijeklom iz Leskovca. Najavio je da će sa bine otići u obilazak rodbine. Prateći muzičari, bas, dvije gitare i bubnjevi, jesu „moji Bosanci“ kako ih je predstavio Dado. Izvrsno se snalaze u velikom Dadinom opusu.
Neću nabrajati sve stvari koje je Dado te večeri predstavio Leskovčanima. Ali poznate solo dionice, harmonije, ritmovi i taj vokal djelovali su na mene kao svrdlo koje buši debele naslage godina i muzičkih navika.
Muzički vremeplov
Najkasnije pjesmom „Da li znaš da te volim“, dotakao je srž osjećajnosti za koju nisam više ni znao da je tu negdje u meni. „Da li znaš da pamtim riječi koje šaptali smo mi dok smo sanjali o sreći…“ Imam sreću da sam na ovaj koncert došao u pratnji osobe za koju znam da zna da pamtim te riječi. Onda je Dado nastavio da razgrće pepeo godina i potpiruje sjećanje na momka koji se jednom pitao: „Za koji život treba da se rodim, za koji sudnji dan treba da živim, i kojem Bogu treba da se molim, i koju ženu treba da volim ja…“ Mislio sam, slušajući ovu stvar kao mlad čovjek, da ću na ovakva pitanja jednom dobiti konačne odgovore. Zrelost je donijela saznanje da je dug put u traženju odgovora jedini dostupni cilj.
Podsjetili su me i “Kralj Alkohol” i - naročito - „Život u čizmama s visokom petom“ šta znače zahtjevne i kompleksne stvari. Još sedamdesetih Dado je pjevao: „A danas su rijetki što ostali su isti/ i koji se nisu jeftino prodali…“ Šta na sve to reći danas?
Leskovački gosti
Ipak, Dado ima i vedru stranu. Pomalo infantilan rege “Elizabet”, hit za davnašnje pubertetlije i šiparice. Ali i jedan od najuspjelijih dueta jugoslovenske pop-rok škole: Ti si princeza. Pošto mu Slađana Milošević u Leskovcu nije bila na raspolaganju, Dado je zamolio domaćine da mu pronađu lijep ženski glas za ovu numeru. I pronašli su ga. Pozvali su Adrijanu Krstić, pjevačicu, koja se taj dan kupala na Vlasini, da naveče otpjeva ovu stvar sa Dadom. Ona se odazvala. Zvučalo je solidno i simpatično.
Negdje pred kraj koncerta Dado i njegov bend otprašili su stvar koju zaista volim. Kada je karakterističan udar bubnjeva najavio hit “Makedonija” u meni se nešto pokrenulo. I publika, koja je toplim aplauzima pozdravljala kraj svake pjesme, počela je da se vrpolji u sjedištima. Tu se Dado najviše približio nekadašnjem duhu rok koncerta.
Dado je priznao da je „mokar do gaća“ - nešto zbog teškog julskog dana, nešto zbog pozorišnih reflektora koji ipak nisu svjetla za ovakav koncert.
Za sam kraj Dado je pripremio iznenađenje - na binu je pozvao mladog leskovačkog gitaristu Pavla Stevanovića. Otprašili su ponovo “Cijeli život čekam priliku da pjevam u Leskovcu rokenrol…”. Sudeći po Pavlovim solo bravurama na gitari, i mladenačkoj energiji - rock 'n' roll never dies.
Možda to Pavle sada ne može da procijeni, ali za dvadesetak godina će s ponosom moći da kaže nekim klincima - svirao sam sa Dadom Topićem.
Kasnim samo 40 godina
Trebalo je da na ovaj koncert odem prije 40 godina. Bolje ikad nego nikad. Dado Topić je ove vrele večeri u Leskovcu dao više nego što sam očekivao. Otvorio je zapretene foldere iz davnih decenija u kojima je njegov glas dominirao na muzičkim radijskim programima zemlje koja više ne postoji. Poželio sam da čujem i kako pjeva Smakovu pjesmu „Zašto ne volim sneg“. Ti stihovi bi na čudan način bili zgodni za ovu tropsku noć:
Noćas smrznut bol diže snežni hram
Jeca sve što znam. Svuda leden sjaj,
beli šum i kraj
Bela noć - jek i razvejan glas
Zašto ne volim sneg, zašto ne volim sneg…
Obradovao bi me i slučajno snimljen hit serije “Bolji život”. Dado je dao glas labudovom pjevu jedne zemlje na samrti. Budućnost je 1987. dok je Dado pjevao tu himnu gorke nade, još uvijek izgledala kao mogući put u bolji život. Ispostavilo se da je to bila kolektivna halucinacija:
Ja hoću ipak da ostvarim san
želje sve, pa kako bude
šta to vredi kad ne spadam
u taj soj jer život traži bolje ljude.
Leskovačko pozorište je te vrele noći postalo mjera progresivnog roka iz sedamdesetih i osamdesetih. Razlika između te muzike i većine toga što spada u muzički mejnstrim postala je s vremenom velika kao razlika između vrhunskog gudačkog kvarteta i loše naštimane vašarske violine. Pozorišna bina je još uvijek prava mjera za ovakvu predstavu. Ipak, slutim da će se Dado Topić zajedno sa svojim sjajnim muzičarima i svima nama, njegovom vremešnom publikom, ubrzo preseliti u počasnu odaju nepostojećeg Muzeja jugoslovenskog roka.
Bonus video:
