Naizgled banalna konverzacija među susjedima ubrzo je izbacila na površinu mnoštvo razlika u vrijednosnom i svjetonazorskom smislu, pa umalo što nije prerasla u svađu. Razgovarajući o preuređenju obližnjeg kutka s klupama u mini parku, rekoh kako će tijekom perioda radova najviše patiti ekipa kvartovskih pijanaca koja se tu redovito okuplja, te kako gajim stanovite simpatije prema toj populaciji.
"Je, kak' ne, dok ti se ne počnu okupljati pod prozorom u sve većem broju i podizati šatore tu", glasio je odgovor koji sam dobio, uz dodatak: "Jesi ti vidio kako to izgleda u Americi, u Los Angelesu i San Franciscu? A sve su krivi radikalni ljevičari koji im dijele besplatne šatore, deke, vreće za spavanje i sve ostalo... Opasno je to", lamentirao je tako do u beskraj, a samouvjereno, moj sugovornik.
Stvarno? Sada se i tako uobičajen oblik humanitarnog aktivizma etiketira kao "radikalno ljevičarstvo" i prokazuje kao najveći problem? I ništa tu nisu pomogli moji pokušaji tek bazičnih kontekstualnih podsjećanja i objašnjenja, izrečeni pažljivo, s nužnom mjerom opreza. Sve ne bih li izbjegao da mi se prišije ona tipična stereotipna naljepnica što često prijeti, ovdašnji poznati pejorativ o "profesorima koji pametuju i sve znaju".
Pa sam stoga kratko podsjetio da je problem beskućništva u SAD-u prastar socijalno-ekonomski i klasni problem, garniran i rasnom komponentom, koji je u recentnijem povijesnom razdoblju eskalirao sa zadnjom velikom krizom financijsko-bankarskog kapitalizma, pucanjem kreditno-dužničkog mjehura na tržištu nekretnina prije petnaestak godina.
Tada su i na rubovima američkih gradova što ih spominje nastala cijela omanja naselja sastavljena od kamp-prikolica i šatora, sa "stanovnicima" – cijelim obiteljima! – dojučerašnjim građanima američke srednje klase koji su doživjeli osobni financijski bankrot. Vidio sam ih neposredno. Uznemirujući su to prizori s kojima se možeš lako poistovjetiti kao s prijetnjom koja se nadvija nad mnogima, već koliko sutra i ovdje.
Na to sam nadovezao rečenicu-dvije o problemu alkoholizma koji je slojevit, ali uz simptome osobnih psihopatologija i ovisništva, u velikom broju slučajeva artikulira i socijalne probleme, društvenu i obiteljsku deprivaciju, siromaštvo, manjak edukacije i slično. No sve to mi nije puno pomoglo.
Svaki pokušaj argumentacije odbijao se kao od zida, uglavnom obilježen onom poznatom, "znam, ali...". Kao i s verzijom čuvene krilatice Not in my backyard, ili NIMB, koja se između ostalog koristi i za označavanje limita, granica tolerancije u američkoj srednjostrujaškoj populaciji kada su u pitanju rasni, vjerski, etnički, socijalno-klasni, seksualni i ostali "drugi". "Nemam ništa protiv njih, ali dok su na sigurnoj distanci od moje zgrade", ponavljao je na tom tragu i moj susjed.
Bonus video:
