Naravno da piromana ima, kao i svuda, to je svjetski poznata psihijatrijska dijagnoza, a ne samo naša, lokalna i endemska. No borba s požarima puno je složenija i ozbiljnija stvar nego što je populističko podizanje hajke na piromane. Njeno kodno ime je: sistemska prevencija
Ovoga ljeta planulo je stotine požara, u jednom danu na po deset mjesta. U Dalmaciji su izgorjela prostranstva, maslinici i vinogradi, kuće, evakuiralo se stanovništvo. Ima ozlijeđenih i poginulih. Vatra je divljala nadomak velikih gradova. Ceste su zatvarane. Na zakrčenoj Dalmatini turisti su u strahu okretali automobile i bježali u suprotnom smjeru. Što se spasiti dalo, spasili su vatrogasci, vojnici, piloti i civili u kratkim hlačama. Ali premijer Plenković nije održao izvanrednu sjednicu Vlade. Poslije “interesantnog” i “medijski atraktivnog” požara u Splitu, koji je bio samo uvod u sve ovo poslije, izjavio je da je sve u redu i da se s kritikama pretjeruje.
Da pozove Vladu na hitnu akciju nije palo na pamet ni predsjednici Republike, koja se svojedobno prijetila da će tresnuti šakom po stolu čim opazi propuste izvršne vlasti. Nije stigla jer je, iz nekog razloga, morala biti u Australiji. A ministar Tolušić, nadležan za rad državnog poduzeća Hrvatske šume sa 7.000 zaposlenih i prosječnom plaćom od šest tisuća kuna, sakrio se u mišju rupu nakon premijerove packe zbog afere s pristojbama za uvoz voća i povrća. Nema ga ni čuti ni vidjeti.
Buktinje i dalje bjesne, ali sva aktivnost naših vlastodržaca usmjerena je na to da se, od jednog požara do drugoga, spase žive glave. Preraspoređuju se snage, šalju kanaderi, gasi, gasi i gasi, dok premijer i ministri izražavaju bolećivu sućut postradalima i prave se da imaju kontrolu. Naša najpopularnija politika paničnog “gašenja požara”, jedino što preostaje nakon općeg nerada, sada se, na najdoslovniji način, ponavlja i s požarima.
Jer razmjeri ove strahote bili bi znatno manji da vlasti misle kako spriječiti kataklizmu umjesto da svake godine čekaju što će im nebo poslati, pa onda krive vrućine, prognoze i okreću bijes naroda prema piromanima. Naravno da piromana ima, kao i svuda, to je svjetski poznata psihijatrijska dijagnoza, a ne samo naša, lokalna i endemska. No borba s požarima puno je složenija i ozbiljnija stvar nego što je populističko podizanje hajke na piromane. Njezino kodno ime je: sustavna prevencija.
Kao amater zabrinut jer vidi da nam je pola zemlje pod zgarištima, jučer sam satima prekapala po internetu da vidim kako se druge zemlje nose s opasnostima od požara. Samo na temu prevencije šumskih požara (“forest fires prevention”), našla sam 958.000 tekstova. Među njima su akcijski programi, konvencije, protupožarni zakoni i protokoli obaveznih mjera iz raznih država, zaključci međunarodnih skupova o požarima pa i opsežne preporuke konferencije zemalja EU-a o požarima, Forest Europe, održane 2010. godine u Grčkoj.
Nepregledne su to strategije, koje obuhvaćaju propise o čišćenju šuma (koje su kod nas totalno zagušene), stalnom održavanju šumskih puteva i usjeka (koji su kod nas srušeni i zarasli), dostupnosti vode za gašenje (čega kod nas nema), sustavima vatrodojave (što je ovdje u povojima), organizaciji nadležnih službi i vertikalama odgovornosti. Ali naši, očito, niti čitaju, niti prate, a niti rade. Dok drugi forsiraju prevenciju, mi smo osuđeni na vječne sanacije koje porezne obveznike koštaju milijune i milijune. Eto zašto ovoliko gori u Hrvatskoj.
(novilist.hr)
Bonus video:
