Ako postoji nekakva ironija sudbine vezana uz Opću skupštinu Ujedinjenih nacija koja se upravo održava u New Yorku, to je da su njen pravi smisao među prvima i najpreciznije shvatili ovdašnji politički lideri. To da se skupština Ujedinjenih nacija pretvorila isključivo u debatni klub bez ikakve stvarne uloge u svijetu, a da se istovremeno ogromnoj masi građana i dalje može prodavati priča o važnosti UN-a i onoga što je izrečeno na tamošnjem zasjedanju, fantastično su shvatili i iskoristili i Zoran Milanović i Željko Komšić i Aleksandar Vučić.
No, prije nego dođem do njihovih govora, nužno je reći nekoliko riječi o UN-u i otplovljavanju te, još nominalno najbitnije, i svakako najmasovnije svjetske organizacije država u irelevantnost. Ujedinjene nacije nastale su zapravo kao nasljednik antifašističke koalicije nastale deklaracijom dvadeset i šest država koje su se obavezale na borbu protiv sila Osovine i koja je potpisana prvog siječnja 1942, na inicijativu američkog predsjednika Roosevelta, da bi krajem listopada 1945. bile i formalno osnovane u San Franciscu, kao Organizacija Ujedinjenih nacija, iskoristivši zajedničko ime tada okupljenih savezničkih država. I bez obzira na to što je u svakom smislu UN bio logičan nasljednik neuspješne Lige naroda, koja nije uspjela spriječiti Drugi svjetski rat, od te se organizacije očekivalo da bude puno uspješnija i spriječi bilo što slično u budućnosti, sve uz velike riječi i parole o demokraciji i ljudskim pravima, u koje su tada kad su donesene mnogi vjerovali. Nastali s jedne strane kao izdanak antifašističke koalicije, a s druge kao vjeran odraz arhitekture poslijeratnog pobjedničkog svijeta, zbog čega Vijeće sigurnosti i jeste dobilo pet stalnih članica s pravom veta, i to tri kapitalističke i dvije komunističke zemlje, odnosno Francusku, SAD, Veliku Britaniju, SSSR (danas Rusiju) i Kinu, Ujedinjene nacije su u teoriji trebale garantirati mir u svijetu i progresivni razvoj čovječanstva. Čemu su svakako trebale pomoći i vanpolitičke aktivnosti, poput djelovanja Svjetske zdravstvene organizacije, UNICEF-a, Svjetske organizacije za hranu ili UNESCO-a. I ne bi bilo pošteno reći da u ovim popratnim aktivnostima nisu postignute značajne stvari u proteklih nešto manje od 80 godina.
Ali u onom glavnom, a to je očuvanje svjetskog mira, UN je apsolutno podbacio. Tim više što su često njihove vojne snage proizvodile sasvim suprotan efekt od zamišljenog, za što je dovoljno detaljno proučiti odgovornost nizozemskog bataljona za genocid u Srebrenici.
No, bez obzira na to što su se često politika i misija Ujedinjenih nacija činile posve neuspješnim, kompromiserskim, pa i štetnim, sve do aktualne agresije na Ukrajinu, postojala je barem nekakva iluzija da i dalje postoji poslijeratna arhitektura svijeta. Sada se više u to ne može uvjeriti nikoga tko bilo što o funkcioniranju te organizacije i o aktualnom momentu zna. Takav svijet, stvoren na temelju pobjede saveznika u Drugom svjetskom ratu, s balansom velikih sila i idejom nepovredivosti granica, upravo nam se srušio pred očima, a UN nema načina da išta po tom pitanju poduzme, paraliziran pravom veta Rusije i Kine. Ista stvar s pravom veta i ovakvim ustrojem čeka i Europsku uniju.
Iz svega ovoga je jasno da su se i UN i njegova Opća skupština pretvorili u neku vrstu najpraćenijeg debatnog kluba, za koji je puno bitnije ono što se događa po marginama skupa i iza zatvorenih vrata, nego ono što slušamo za govornicom.
Tom su se pak govornicom, ponajprije za unutrašnjopolitičke svrhe, poslužili Milanović, Komšić i Vučić, šaljući poruku svojim biračima i nikome drugom.
Milanović je tako apelirao na donošenje novog izbornog zakona u BiH i poštivanje konstitutivnosti te za priznanje Kosova, Željko Komšić je u prigodnoj kravati po tko zna koji put govorio o dvostrukoj agresiji i nastavku ratne politike susjednih zemalja drugim sredstvima te o međunarodnoj podršci tim politikama, dok je Aleksandar Vučić objavio uzbuđeni status na društvenim mrežama u najavi svog govora, o tome kako se Srbi već trideset godina, ni krivi, ni dužni protjeruju sa svojih ognjišta i još ih se nepravedno optužuje za sve.
Ukratko, naši su predsjednici i članovi predsjedništva odlučili nastaviti svoje ideološke i političke sukobe, kao i one za interpretaciju prošlosti, na najvećoj pozornici svijeta, svjesni da ih ionako prate samo njihovi glasači i uzbuđene javnosti.
U tom smislu, u njihovim govorima i među njihovim biračima, Jugoslavija živi i živjet će vječno, sa svim proturječjima koje je imala i načinom na koji se njezin raspad raspleo, a današnji stvarni život neće nikad dobiti pravo građanstva. Što je i logično, jer je puno lakše gledati iza sebe, nego oko sebe i ne raditi ništa na tome da život bude ovdje i sada.
Bonus video:
