Nedavnu političku povijest definitivno je obilježio pojam populizma. Njime se nastojalo objasniti i prokazati sve što je odudaralo od zamišljenog “kućnog reda” liberalne demokracije. Korisnost samog pojma bila je upitna iz barem dva razloga. Ako se nekim pojmom služimo kako bi i interpretirali i diskreditirali nekoga onda su njegovi interpretativni dosezi oskudni i itekako ranjivi na optužbe za pristranost. Drugi se problem tiče pretpostavljene intelektualne neravnopravnosti. Populistički akteri naprosto ne znaju upravljati društvom i ekonomijom i vode se kratkoročnim interesima i neodrživim konstrukcijama. Za razliku od njih, tradicionalni eksperti znaju kako stvari funkcioniraju.
Protokom političkog vremena sve se više nameće i treći razlog koji je ponešto drukčije prirode od prethodnih. Naime, analitički napori koji su recentnu političku povijest nastojali pojasniti kroz populističku optiku sadržavali su u sebi ne do kraja eksplicirani timeline. Populizam bi po sebi trebao biti hirovita reakcija, impulzivni politički trzaj koji se ne može pouzdati u stabilnost političkog oblika niti garantirati nekakav institucionalni kontinuitet. On je tu, dakle, da ispari. Ili da se, ako kojim slučajem preuzme vlast, transformira u punokrvni fašizam. Međutim, danas je očito da se nije dogodilo ni jedno ni drugo. Ono što se dogodilo jest update “kućnog reda”. Uz izuzetak njemačkog AfD-a, u prvom redu zbog same povijesti zemlje, stranke takozvane populističke desnice legitimni su nosioci vlasti, koalicijski partneri ili ozbiljni konkurenti za preuzimanje vlasti u brojnim europskim zemljama.
Ovakav skicozni pregled stanja neminovni aktivira dva pitanja. Zašto se nije dogodio “fašizam”? I zašto ljevica nije iskoristila svoju priliku u ovim turbulentnim vremenima? Odgovore, barem djelomične, na ova pitanja, možemo pronaći u ovotjednim člancima u renomiranim liberalnim tiskovinama zapadnog svijeta. Anton Jäger, belgijski povjesničar i teoretičar, pokušao je na stranicama New York Timesa u tekstu o usponu krajnje desnice u Europi razložiti manjkavosti povijesnih paralela između naših vremena i 30-ih godina prošlog stoljeća. Za početak, fašisti i nacisti su se tada morali obračunati s jakim socijalističkim snagama i masovnim radničkim pokretom. Danas snažni radnički pokret ne postoji, a da o revolucionarnoj prijetnji ni ne govorimo. U takvom kontekstu nisu ni izgledne koalicije između krupnog kapitala i krajnje desnice, što desnici danas i otvara put da se reklamira kao antiestablišmentska opcija.
Ekstremna je desnica prije gotovo stotinjak godina operirala u periodu intenzivno politiziranih društava. Danas njen uspjeh u značajnoj mjeri počiva na demobilizaciji. Najbolje rezultate uglavnom postižu na izborima koje krasi povijesno rekordna niska izlaznost ili u onim područjima u kojima je izlaznost najniža. I treća bitna točka koja povijesne paralele čini krajnje labavim je geopolitička ambicioznost. Za razliku od nacista i fašista koji su htjeli ugrabiti svoj komad kolonijalnog kolača i suzbiti angloameričku dominaciju svijetom, današnja europska krajnja desnica se zadovoljava branjenjem granica od izbjeglica i interneta od “woke” brigada. Dakle, ne svjedočimo nekakvom političkom prevratu već prilagodbi “kućnog reda” nekim drukčijim vrijednostima. Te će vrijednosti mnogim ljudima otežati živote, ali o fašizmu ne možemo govoriti.
Nesnalaženje ljevice u datim okolnostima rezultat je kompleksnih povijesnih procesa i problema koji se ovdje ne mogu ni približno iscrpiti. Zato ćemo se osvrnuti na samo jedan. A on se sastoji od pristajanja na okvire debate, pojmove i šifre koje desnica plasira u javni prostor. Pa tako debatiramo o rodnoj ideologiji, kulturi otkazivanja, “woke” kulturi i sličnim pojmovima koji prvenstveno služe tome da si desnica osigura legitimni prostor za šovinističke prakse, a ne uvjerljivijem tumačenju svijetu. U tu skupinu spada i dijagnoza po kojoj se radnička klasa okrenula desnici i da ju više ljevica, koja je sad navodno postala opcija (kulturnih) elita, više ne privlači. U toj dijagnozi, kao i onim prethodnim, postoje mrvice istine, ali ne postoji ni minimalni trag političkog prirodnog zakona.
Prije tri dana su na stranicama Guardiana Thomas Piketty i Julie Cagé predstavili osnovne rezultate svoje nedavno objavljene studije na francuskom u kojoj su obrađivali i analizirali podatke izbora iz svih francuskih općina od početka demokratizacije. Pritom su se usredotočili upravo na navodno neminovno seljenje radničkih glasova u desne kutije. Dva su problema na kojima se ta pretpostavka zasniva. Prvi je definicija radničke klase koja obuhvaća samo bijele manualne radnike. Izdvojimo li samo tu demografsku skupinu pretpostavka bi bila donekle održiva, ali društveno potpuno neuvjerljiva kad je radnička klasa u pitanju. Drugi se tiče geografskih razlika. Radnička klasa u velikim gradovima i dalje dominantno glasa za stranke ljevice, dok se radnici u manjim mjestima i ruralnim sredinama okreću desnici. Razlog tome su deindustrijalizacija i infrastrukturna zapuštenost provincija. Naime, uslužna ekonomija u gradovima nadomjesti izgubljena radna mjesta u industriji, a u manjim sredinama je to naprosto nemoguće. Također, kao što autori ističu, upravo su ti socioekonomski problemi oni koji u prvom redu motiviraju radničku klasu iz provincije da se prikloni desnici. I uza sve specifičnosti, situacija u Francuskoj ne odudara od europskih trendova.
Slušanje glasova tih ljudi nužan je prvi korak koji ljevica mora napraviti da bi konačno demontirala tu napornu međuigru između liberalnih elita i krajnje desnice u kojoj se prvi prave “progresivci”, a potonji antiestablišmentska opcija. I taj bi, iznimno zahtjevan korak, dodatno ubrzao devalvaciju populizma kao analitičke kategorije. Njegovo je vrijeme prošlo.
Bonus video:
