STAV

Ustavno-politička (ne)kultura

Rješenje krize jeste upravo u ustavno-političkoj kulturi - kulturi čiji je osnovni postulat ustavni patriotizam koji podrazumijeva ne samo odanost vlasti već i skup vrijednosti koje ovaj osnovni ugovor između građana i države afirmiše

4063 pregleda 3 komentar(a)
Foto: Boris Pejović
Foto: Boris Pejović

Dužnosti i ponašanja najviših nosilaca izvršne, zakonodavne i sudske vlasti predstavljaju temeljne norme svakog pravnog poretka. One su gotovo bez izuzetka materia constitutionis, tj. riječ je o ustavno-pravnim normama. Međutim, veliki dio ovih normi čine tzv. norme bez sankcije, odnosno njihovo ponašanje ne nalaže prinuda u klasičnom smislu riječi, kao jedna od tipičnih karakteristika prava, već neki drugi razlozi, permanentno političke prirode. Drugim riječima, to su norme koje karakteriše politička prinuda ili ubjeđenje. Da nije tako, vjerovatno, ako ne i sigurno, ne bi bilo ni ovog teksta, kao i mnogih drugih.

Ad fortiori, to ne predstavlja nikakav problem imajući u vidu da je Ustav pravno-politički akt, s jedne strane, i da su navedene norme sastavni dio gotovo svih modernih ustava u svijetu, s druge strane. Problem nastaje onda kada ostvarivanje Ustava (kako slova, tako i njegovog duha) zavisi od političke (ne)kulture. Ustavna norma, kao i svaka pravna norma, vezana je za institucije koje je stvaraju i primjenjuju, tj. politička kultura institucija mora biti pravno orijentisana. U suprotnom dobijamo veću samovoljnost a manju ograničenost vlasti.

Današnju realnost karakteriše relativizacija Ustava kao temeljnog pravnog akta kako u Crnoj Gori, tako i u regionu. Moja predstava pakla izgledala bi ovako: srpska egzekutiva, bosanska legislativa i crnogorska judikatura. Ali ostavimo komšije, uz hvala Bogu što postoje - dobro je, nismo najgori i sl., jer, s jedne strane, naša zakonodavna i izvršna vlast nije daleko od njih, i, s druge strane, crnogorska pravosudna kataklizma izvire direktno iz voda Skupštine i Vlade. To jasno pokazuju i stari, ali i novi Izvještaj Evropske komisije o Crnoj Gori u kome, između ostalog stoji, tzv. institucionalna kriza. Osnov te krize jeste suštinsko (čitaj političko) ignorisanje odredbi člana 11. Ustava koje se tiču trodiobe vlasti - paralelno postojanje tri oblika vlasti čiji odnos karakteriše kontrola, ograničavanje i ravnoteža. Decenijama sudska vlast figurira kao ispostava izvršne i zakonodavne vlasti - Ustavni sud predstavlja projekciju političkih partija Skupštine a ostali sudovi longa manus izvršene vlasti. Simbioza politike i sudstva, tj. devijantne politike i institucija sistema, dovela je do marginalizovanja standarda EU koji se ogleda kroz anglosaksonsku pravnu maksimu - Justice must be done and be seen to be done (Pravda mora da se vrši i mora se vidjeti da se vrši).

Institucionalne krize rezultat su niskog nivoa političke kulture i subjektivno projektovane stvarnosti društvenih (političkih) aktera. O tome jasno svedoči i zbilja oko aktuelnog popisa u CG. Naime, poznata američka antropološkinja Rut Benedikt je istakla da je „kultura, kao i pojedinac, manje-više dosljedan obrazac mišljenja i djelovanja“, te da „kultura nije samo umjetnost i književnost, već i način života, sistem vrijednosti koji određuje kako vidimo svijet i sebe u njemu“. Rješenje krize jeste upravo u ustavno-političkoj kulturi - kulturi čiji je osnovni postulat ustavni patriotizam koji podrazumijeva ne samo odanost vlasti već i skup vrijednosti koje ovaj osnovni ugovor između građana i države afirmiše. Takva kultura rezultiraće inkluzivnim društvom, društvom u kojem pravda, jednakost i sloboda čine osnove zajedničkog građanskog identiteta države i njenih institucija. Drugim riječima, oživljavanje Ustava kroz ustavno-političku kulturu i naš ulazak u EU zavisi od naših zajedničkih vrijednosti i napora.

Autor je doktorand pravnih nauka i odbornik CIVIS-a u SO Bar

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")