TELEVIZIJSKE I DRUGE IGRE

Pranje ruku od državnog udara

Formalni povod ovog procesa kolega protiv Suzane Mugoše je verbalni delikt. Suštinski, u pitanju je pranje crnogorskog sudstva i od suđenja i od sudijinice i od presude za tzv. državni udar nakon što su osuđeni lideri DF-a došli na vlast...

51549 pregleda 84 reakcija 0 komentar(a)
Foto: Printscreen YouTube
Foto: Printscreen YouTube

Bila je ovo sedmica jačanja crnogorskog sudstva, takav stepen akcionog jedinstva Apelacionog i Višeg suda, Sudskog savjeta i Udruženja sudija nije viđen još od njihovog osnivanja...

Ili bar od kraja devedesetih, kad se na meti javnosti našao tadašnji predsjednik Vrhovnog suda. Sa razloga što je jednim papirom odbio 36.000 pojedinačnih tužbi koje je Liberalni savez uoči izbora podnio zbog isto tolikog broja fantomskih birača...

Vaskoliko sudstvo stalo je tada uz Ratka Vukotića i - pojeo vuk magarca...

Uz sudijinicu Suzanu Mugošu ove sedmice nije stao niko. Naprotiv, kolege iz Apelacionog i Višeg, kao i one iz Savjeta i Udruženja, pokrenule su protiv nje proces.

Za sada samo u medijima, valjda zato što je tamo i počinila djelo za koje joj ove sedmice sude. Na ono koje je činila u produženom trajanju, tokom godinu i po dana suđenja sa tzv. državni udar, kolege su reagovale takođe jedinstveno - kolektivnim tihovanjem...

Formalni povod ovog procesa je verbalni delikt, tako se to zvalo u srećna vremena Titovog pravosuđa.

Suštinski, u pitanju je pranje crnogorskog sudstva i od suđenja i od sudijinice i od presude za tzv. državni udar.

* * *

Džaba su se prali, sva Crna Gora svjedočila je kako se crnogorsko pravosuđe decenijama pravilo mrtvo. Nakon presude za tzv. državni udar nije više moralo da se pravi - umrlo je iz prave...

Nema, nažalost, svjedoka da su se sudije - i to ne samo kolektivno nego ni pojedinačno - ikad javno pobunile protiv neregularnih suđenja i nezakonitih presuda...

Ćutalo je vaskoliko sudstvo i prije tri decenije, kad je Ibrahim Čikić osuđen zbog "planiranog snajperskog djelovanja" iako su tadašnji izvještaji berlinskih i beogradskih ljekara potvrdili - stoprocentno oštećenje vida.

Ćutnjom su, petnaestak godina kasnije, ispratili i njegovo novčano kažnjavanje zbog nanošenja duševnih bolova i patnji onima koji su ga u pritvoru mučili i zlostavljali...

Glas sudija nije se čuo ni nakon što je rukovodstvo SDA dobilo 168 godina zatvora zbog zločina koji se uopšte nije dogodio, niti je ikad planiran...

Riječ opomene nije upućena ni povodom besudnih suđenja za Morinj, Kaluđerski Laz, Orlov let, ni povodom zastiđa od procesa protiv Monitora, Liberala i Vijesti...

* * *

Upravo to što su se sudije zakona, kodeksa, pravde i pravednosti sjetile tek kad je jedna koleginica osumnjičila troje kolega da je njihova presuda kupljena podsjetilo me na jednu staru priču iz mog zavičaja...

Ima tome i pola vijeka, u jednom selu živio je sam sredovječni neženja koji je, blago rečeno, oskudijevao u hrabrosti...

Nije ga bio neki glas ni po drugim crtama karaktera, uključujući i odlučnost. Niko u selu nije pamtio da se ikad ikome usprotivio, iako su ga neki osioni mještani tretirali bukvalno kao slugu.

Kako nije bio udren ni za kakav ozbiljan posao dobijao je i batine, ali se šikaniranje uglavnom svodilo na ponižavanje riječima...

Majka ti je bila... otac ti je bio... ti si... znale su da ga uvrijede neke surove komšije kad su nekim povodom mještani na okupu. Nikad im nije odgovarao, samo bi pognuo glavu i prešao da sjedi pored onih koji ga ne diraju...

Jednoga dana, dok su svi na mobi kupili sijeno, odjednom se uspravio, podigao grabulje i - zviznuo komšiju posred lobanje...

- Godinama te vrijeđaju a ti ništa, što udari baš njega - pitali su ga ostali.

- Zato što je jedini pogodio - tako je nekako odgovorio.

- A što ti je rekao?

- Sirotinjo jedna, rekao mi je da sam sirotinja... Pogodio je...

* * *

Je li i sudijinica Mugoša pogodila kad je rekla da je presuda Apelacionog suda o tzv. državnom udaru kupljena, još se ne zna.

Jedino pouzdano saznanje kojim javnost raspolaže jeste da je ovo prva javna optužba za korumpiranje sudija visokog nivoa koja dolazi sa tako visokog sudijskog nivoa.

Znam, sad će da krenu pravne pouke o čemu sve sudije ne smiju javno da govore.

Ali to može da važi samo u pravnoj državi, u kojoj ne samo sudska nego ni izvršna ni zakonodavna vlast ne bi smjele da govore to što govore...

A ono što sudska vlast ne samo da je smjela nego i - prije ostalih - morala da kaže jeste da Crna Gora nije bila država prava i pravde ni prije ni poslije 16. oktobra 2016.

I da se udar na državu ne može vezivati za taj datum, temelji te udarenosti su u samom ustrojstvu Crne Gore kao autokratske, nesuverene, zavisne i neuređene države bez institucija.

Države koja je iz temelja srušena još 1989, a 2006. od krova obnovljena tako da može trajati samo dok traje vlast jedne partije.

* * *

Da bi ta vlast podurala što duže, tzv. državnim udarom građana su tri cilja.

Prvo, trebalo je prepoloviti Demokratski front. Zato što je bio najjači, a ne što je srpski. Isto bi se dogodilo da je neka crnogorska grupacija postala previše opasna po opstanak režima. Kao što se i događalo za života pokojnog Liberalnog saveza, uz neke čisto lingvističke razlike poput zamjene ustaša četnicima.

Drugi cilj bilo je zaustavljanje popularnosti glavnog specijalnog tužioca, stečene udarom na Svetozara Marovića. Previše se zanio - presudio je blagovremeno tadašnji crnogorski premijer. Da se obruka kao nijedan tužilac prije njega, omogućila je tadašnja vrhovna sudijinica direktnim prenosom suđenja.

O trećem cilju, utjerivanju Crne Gore u NATO i njenom obavezivanju na poslušnost Zapadu u obračunu sa Rusijom, i to čak pet godina prije napada na Ukrajinu, više nemam da kažem baš ništa...

Sve to, uz mnogo ostalih detalja, morale su znati i sudije u "procesu vijeka".

Jer to što im je zabranjeno aktivno učešće i politici ne znači da im je dozvoljeno zanemarivanje političkih okolnosti u kojima je navodno pripreman udar na državu...

* * *

A takvih priprema nije bivalo otkako je terorizam postao civilizacijska tekovina.

U početku, taj udar na državu izgledao je poprilično blesavo.

Dan uoči udara, u Podgoricu stižu dobro organizovani teroristi iz Srbije i sa Kosova, čiji je zadatak da izazovu krvoproliće među Srbima koji slave pobjedu DF-a. I na istom skupu pronađu i otmu Mila Đukanovića...

Ta dugo obučavana teroristička grupa prvo je ostala bez hrane i rominga, potom se pogubila kod Autobuske stanice, a onda završila u apsani.

Na polovini suđenja udar je postao mnogo ozbiljniji...

Bivši policajac i recentni vojvoda Paja od Zubinog Potoka priznaje kako je trebalo da prolije krv u količinama najvećim nakon Drugog svjetskog rata.

Odustao je, u znak zahvalnosti Crnogorcima za junačko spašavanje Srba stotinak godina ranije u Mojkovačkoj bici.

U međuvremenu, kupio je masu oružja da pomogne teroristima, a onda odlučio da pomogne tužilaštvu. Tako što je krunski dokaz protiv terorista - bacio u jezero. Logično!

Na kraju suđenja za udar na državu svi glavni junaci sa državne strane izbačeni su iz stroja - i Milivoje Katnić i Saša Čađenović i Slavko Stojanović.

* * *

Ne piše se dobro ni Suzani Mugoši...

Ali ne samo zbog načina na koji je vodila suđenje za navodni udar i presude još navodnijim učesnicima.

Nego zbog prihvatanja ključnog svjedoka i ko zna čijeg saradnika Saše Sinđelića bez provjere kredibiliteta. Ako se u taj kredibilitet ne računa šverc u Šapcu i ubistvo u Drenovcima, o čemu je bila uredno obaviještena i iz Srbije i iz Hrvatske.

O pravima i dužnostima branilaca u sudnici niko je izgleda nije obavijestio, inače ih ne bi onako kažnjavala.

Prvi dijalog:

- Može li ovaj svjedok da objasni kad je i gdje prešao državnu granicu?

- Ne dopuštam pitanje! Što se to vas tiče...

- Zato što nema nikakvog dokaza da je on uopšte ovdje, ni na jednom graničnom punktu nije registrovan.

- Tišina! Sjedite! Oduzimam vam riječ!

- Mogu li samo da...

- Neee!! Kazniću vas!

Dijalog drugi:

- Može li svjedok da se sjeti gdje je bio za Novu godinu...

- Ne dopuštam odgovor, to se vas ne tiče...

- Ali se tiče njegove kredibilnosti. Bio je u pritvoru...

- Nije bitno! To ne utiče na njegovu kredibilnost...

A onda se pogubljeni svjedok, iz čista mira, temeljno legitimisao:

- Pokušao sam da se skinem sa... Nijesam uspio. Na diazepam sam imun, sad bi pomogao samo trodon, ali on se više ne koristi... Jedva stojim ovdje. Potonuo sam i upao u teško depresivno stanje... Ali izdržaću sad, za sjutra već ne znam...

Sjutra ga nije bilo...

* * *

Sve ove tragikomične dijaloge, kao i stotine i stotine drugih više tragičnih nego komičnih, imale su priliku da slušaju sve crnogorske sudije...

Godinu i po dana junački su ćutale na svaku riječ koleginice Suzane Mugoše. I na svaku zabranu i kaznu izrečenu advokatima...

I to ne samo dok je na vlasti bio DPS, nijesu sudije imale grku riječ za koleginicu ni tri godine nakon pada bivšeg režima.

Ćutale su i prije godinu dana, kad je Suzana Mugoša bukvalno urnisala troje kolega iz Apelacionog suda, optužujući ih za falsifikovanje dokumenata.

- Ono što je napisao Apelacioni sud ne piše u prvostepenoj presudi. Ili nismo čitali iste spise ili nismo uopšte čitali spise. Ja mogu da tvrdim da je ovo falsifikat jedne službene isprave - kazala je Mugoša pred skupštinskim odborom.

Ćutale su i kad je kolege iz istog suda optužila da im drugi pišu presude:

- I u slučaju Zavala bila je nacrtana oslobađajuća odluka, sa jasnim uputstvima da se izvrši novo vještačenje da bi se ti ljudi oslobodili. Sudija izvjestilac bio je isti ovaj koji je pisao rješenje za držani udar - tvrdila je Mugoša pred istim odborom.

A zašto su progovorile tek sad, nakon četiri godine?

Evo ne znam, ako nije sa razloga što je Demokratski front tek sad došao na vlast...

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")