STAV

Državnim ključem zarobljena pravda

Ili: Suočavanje sa prošlošću, na neodređeno

4082 pregleda 0 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Da bi jedno društvo, na istinski i djelotvoran način ušlo u proces suočavanja sa prošlošću, nužno je, što je moguće više, objektivno sagledati stvarne uzroke i posljedice određenih događaja. Kako se zbog konkretnih dešavanja, posebno ako su ona "mentorski" instruisana sa nivoa i struktura vlasti ili uzrokovana otrgnutim djelovanjem pojedinaca, potrebe ovog vremena nameću obavezu, da se ono suoči sa prošlošću.

Društveni ambijent u kome bi bilo moguće prepoznati zločine, zločince i žrtve, temeljni je osnov ka suočavanju sa prošlošću. Uređenim procesom lustracije, stekli bi se uslovi distance sa strukturama za koje se može vezivati sve ono što bi obezbijedilo djelotvorno suočavanje sa prošlošću. Nezavisno i objektivno pravosuđe, uz dokumentovane istrage, bilo bi samo je jedan od uslova za ostvarenje cilja i svrhe lustracije.

Kako još uvijek nije obezbijeđena zakonska osnova, uz osvjedočena neutemeljena optuženja, time u kontinuitetu i oslobađajuće presude za zločine koji su se na ovim prostorima zaista dešavali, takav gard crnogorskog pravosuđa (čitaj države) praktično znači prećutnu "aboliciju" ili spuštanje teške zavjese ispred "lika i djela" najodgovornijih pojedinaca. Sumirajući takvo stanje, samo deklarativno suočavanje sa prošlošću doživljavam više kao državno-politički dekor ili namjenski isprazni govor.

U vremenima za koja se vezuju brojni i nesporni zločini, ubijanja i masovna protjerivanja civila, prepoznatljivo je da su se u našem slučaju oni odigravali na prostorima koji nisu zahvaćeni ratnim događanjima, da su žrtve, skoro uvijek, ljudi druge vjere i nacije, kao i da je u tom vremenu stvoren ambijent u kome su zločini prećutno odobravani ili zataškavani. U slučaju zločina "Kaluđerski laz" javnost je informisana tek nakon pet godina, što znači da je o njemu država ćutala. Sličan je slučaj sa genocidom (1992-1995) na prostoru pljevaljske Bukovice, zločinom "Morinj" ili najtežim među njima "deportacijom". Ako je zločin i samo skrivanje i negonjenje zločinaca, time se svaki pokušaj namjere o lustraciji zatvara. Stoga, sve dok se crnogorsko pravosuđe ne osmjeli da konačno uradi ono što mu je posao, ne treba očekivati da će se na optuženičkoj klupi naći odgovorni po komandnoj ili drugoj odgovornosti. U vezi sa tim, najodgovorniji u slučajevima praktično državnih zločina još uvijek nijesu dali odgovore na ključno pitanje: kako su, zbog čega i sa kojim naumom "odobravali", lobirali i prećutkivali nesporne zločine, konačno, umjesto njih, što tužilaštvo sve ovo vrijeme ne traži takve odgovore.

U namjeri da izbjegne obeštećenje porodicama žrtava 22 albanska civila na prostoru Rožaja, sprovedeno preko zaista tada zavisnog pravosuđa, zanimljiv je stav Vrhovnog osuda iz odluke Su. br. 123/10 od 25. 11. 11. g. koji je nižestepeni sud nevoljno slijedio, kada se odlučilo na prekid, ali samo pojedinih postupaka, vezujući ga "uslovom" okončanja krivičnog suđenja koje je bilo u toku kod Višeg suda u B. Polju ili za obavezu da oštećeni imenuju konkretne izvršioce. Bez svake sumnje, na takav način, državnim ključem pravda je zarobljena na neodređeno - a ja bih dodao: ili je "Justiciji", koja se kakvom greškom prizemljila na crnogorsko tlo, neko veoma moćan skinuo povez sa očiju ili je ona zapala u tešku crnogorsko-sudsku nemilost.

Za razliku od ovako selektivne pravde, u slučaju zločina "deportacije", nije se čekalo na oficijelnu krivičnu pravdu, dosuđivane su, ili kroz nesporna državna poravnanja, "velikodušno" isplaćivane novčane naknade šteta, što u krajnjem i nije bilo loše, ali se ostalo bez odgovora na moguće pitanje: da li je "zamjenom teza" time puštena dimna zavjesa na istinu ili na biografije onih kojima je donedavno crnogorsko pravosuđe podnosilo radne izvještaje - u protivnom, što bi tadašnja Vlada plaćala "tuđe" grijehe.

Interesantan je slučaj očigledne selektivne pravde na najvišem sudskom nivou, kada su iz događaja zločina "Štrpci" u odnosu na dvije oštećene porodice, dosuđene su različite naknade, čime je pored sudsko-ljudskog grijeha, na najvišem nivou sudovanja dovedena u pitanje jednakost građana pred sudom.

Takođe, u slučaju ubistva dječaka Sokola Ljaića, Viši sud u Podgorici dva puta ukida presudu Osnovnog suda u Podgorici, koji je u dva seta suđenja usvajao tužbeni zahtjev porodice za naknadu štete. U oba ukidajuća slučaja, krajnje nerazumno, drugostepeni sud insistira da se utvrdi kako je Soko ubijen, mada se pouzdano zna da su njega, Ramu Ljaića i Hatmone Bajraktari, u sklopu zločina "Kaluđerski laz" lišili života pripadnici tadašnje vojske. Tako apsurdnim, ali obavezujućim stavom drugostepenog suda prvostepeni sud je stavljen u nerješivu dilemu, tj. da li on uopšte i na osnovu čega (a sve je urađeno bez svjedoka) može utvrditi kako je Soko poginuo. Epilog takvog sudovanja je imperativni nalog da se postupak za naknadu štete prekine i ostvarivanje prava baci na neodređeno čekanje do okončanja krivičnog suđenja.

Kroz neminovnost i imperativ ovoj Crnoj Gori, da se kroz legislativu i učinkovito, suoči sa vremenom iz teških devedesetih, da se u tom naumu pravosuđe pretvori u istinski pravni oslonac, polugu države u koju se može vjerovati. Naprotiv, ako pravosuđe, i to njegova najviša instanca, produkuje pravne "dileme", neće ili nije u stanju da prepozna, da se devedesetih na prostoru CG (Rožaja) dešavao neviđeno-strašan teror vojske nad građanima, da prema stavu Vrhovnog suda, ubijanje ljudi, uništavanje imovine, raseljavanje čitavih naseobina, zlostavljanje pojedinaca i slično, navodno nije akt nasilja (što je jedan od zakonskih uslova za osnovanost tužbi radi naknadu štete, onda je to isto sudstvo zapalo u svojevrsnu pravnu kontradiktornost. Konkretno, tužilaštvo optužuje (mada po sumnjivom odabiru) izvjesne osumnjičene, sud potvrđuje optužbu i sudi za ratni zločin, da bi u parničnom postupku to isto tužilaštvo, osporavalo zločin i žrtve.

Kod svega toga, nasuprot stavu najviše sudske instance, složićemo se, da su najveće vrijednosti svake države čovjek, zaštita života građana i imovine, što su temeljne ustavne kategorije. Stoga, nasrtaj na te vrijednosti, u vremenu kada se rastače država, neselektivno ubijanje građana nije ništa drugo no akt terora i nasilja nastao iz vjersko-nacionalističkih i političkih pobuda, usmjeren preko čovjeka kao žrtve time i protiv državnog uređenja. Isto tako, crnogorskom pravosuđu je i te kako poznato da se ubijanje nedužnih civila pravno može nazvati genocidom, zločinom protiv čovječnosti, protiv civila i slično, a zajednički naziv za sve to je nasilje i teror, što Vrhovni sud očigledno neće ili ne umije da razumije (rješenjem Rev. - 934/11 od 22. 12. 11. godine), čime blokira ne samo pravdu, već i istinu od koje se ne može bježati.

Hadži Ahmeti i svi drugi znaju da je on bio samo jedna od žrtva nasilja i terora nastalog kao posljedica djelovanja otrgnutih djelova vojske. U njegovom slučaju (strijelni kanal mu je išao od sprijeda prema pozadi kroz grudni koš) za preživljeni duševni, fizički bol i strah, prvostepeni sud mu dosudio 15.000 €, drugostepeni taj iznos umanjuje za 3.000 € da bi Vrhovni sud ukinuo i jednu i drugu presudu radi ponovnog suđenja, i utvrđivanja da li se u tom slučaju radilo o aktima terora i nasilja usmjerenog protiv državnog uređenja. Ako je djelovanje te vojske i tadašnje državne politike produkovalo nebrojene ljudske žrtve, a ljudi čine državu i sistem, sve to, pa i ubijanje civila iz nacionalističkih pobuda, nije ništa drugo već nasilje i teror usmjeren na državno uređenje. Stoga, svako kruto vezivanje tužbi i suđenja za naknadu štete i njihov ishod, te uslovljavanja neizvjesnim ishodom krivičnog suđenja za ratni zločin, ne može se drugačije razumjeti osim kao poraz sudske pravde ili kao projektovanje namjera da se umjesto pravnog razrješenja, istina, pravo i pravda sudskim odlukama zarobe na neodređeno.

Autor je advokat i izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")