VIŠE OD RIJEČI

"Dorotej"

Dobrim dijelom ova policijska skaska priča je o vremenu mediokriteta i na sve spremnih primitivaca, ali, s druge strane ovo se uklapa i u aktuelni globalni trend. Zaglupljivanja, jednostavno rečeno. Tu izgleda posebno smeta književnost

23586 pregleda 12 komentar(a)
Foto: laguna.rs
Foto: laguna.rs

“Policajci umnoj patnji nestasali, sve brđani spremni, orni da pretku”, pjevao je svojevremeno veliki srpski pjesnik Brana Petrović u slavnoj pjesmi živopisnog naslova “O prokleta da si ulico Rige od Fere”. U toj beogradskoj ulici, naime, nalazila se stanica policije u kojoj je B. P. prespavao više puta. (Kod Brane su sigurno - milicajci.)

Sjetio sam se ovog dragog stiha (i dragog pjesnika) povodom još jedne vesele priča iz Srbije. Gotovo kao kakav siže za novi Kovačevićev komad.

Kakva legendarna formulacija - “umnoj patnji nestasali”. Upravo to. Stvar postaje suluda kada policajci krenu da analiziraju književnost. To je isljeđivanje za sladokusce. Rođeni kritičari. Ekstaza palanačkog samozadovoljstva.

Dorotej je, od početka, jedna neobična književna priča. Gotovo anonimni agronom iz Arilja poslao je rukopis na tada značajan konkurs udruženih beogradskih izdavača (Rad, Bigz, Narodna knjiga). Godina je 1977, bila je to lijepa edicija i žestok odjek. Ako se dobro sjećam bile su tu i nove knjige Josića Višnjića (Dvanaest godova), Ranka Jovovića (Divlji plač), Milana Milišića (Zgrad)...

Dorotej je postao hit, uslijedile su desetine izdanja, a 1981. Zdravko Velimirović snimio je (ne baš spektakularan) film sa Gojkom Šantićem u naslovnoj ulozi. Scenario je adaptirao Mihiz.

Dobrilo Nenadić je napisao mnogo romana nakon Doroteja, ali nijedan nije doživio takav uspjeh kod publike, ali i kritičara. Iz današnje vizure, najnaklonjeni pristup bio bi napomenuti da Nenadić u Arilju piše taj roman istovremeno kada i Umberto Eko Ime ruže u Milanu, a što svjedoči da je agronom u tom trenutku “osjećao” duh novog istoricizma koji se upravo nadvijao nad tadašnjom evropskom književnošću. Jer i u Nenadićevom romanu riječ je o putovanju u Srednji vijek, a koje je, neočekivano, bilo zanimljivo svima. Naravno, književni rezultat nije jednako vrijedan, Dorotej bi se teško mogao nazvati velikim romanom, ali autorov osjećaj za duh vremena je - nesporan. Taj duh istoricizma na našim prostorima evoluiraće u političku retardaciju, dok je, drugačije čitan mogao biti povod za raznovrsna preispitivanja.

I danas, gotovo pola vijeka od objavljivanja, taj roman u Srbiji postaje - upitan. Na način koji je dostojan najrazornije parodije.

S jedne strane to je i neobično budući da sa svojim srednjovjekovnim resentimanom ovaj roman izvjesno predstavlja omiljeno štivo i tzv. konzervativnijih, tradicionalnijih čitalaca. Čak ni taj srednjovjekovni ton koji je u današnjoj Srbiji veoma poželjan nije pomogao pred - aždajom bluda. Ispostavilo se da ovaj roman, sadrži i jednu scenu koju policajci doživljavaju kao prijetnju javnom moralu. Monah opisuje ljubavni čin kome je svjedočio, i sopstvenu reakciju. Nedopustivo, kažu policajci.

I prizivaju roditelje, u apelu koji jasno upućuje na svjetonazor koji stoji iza svega - da ne izlažu djecu takvim iskušenjima, nešto u stilu - kad ste ih već vodili na vakcinaciju, bar ih od ovoga zla sačuvajte... Uh.

Dobrim dijelom ova policijska skaska priča je o vremenu mediokriteta i na sve spremnih primitivaca, ali, s druge strane ovo se uklapa i u aktuelni globalni trend. Zaglupljivanja, jednostavno rečeno. Tu izgleda posebno smeta književnost. Čitali smo ovih godina kako se nanovo “sređuju” djela starih pisaca, prilagođavaju se duhu političke korektnosti, koji, na žalost, nerijetko postaje forma nove neslobode. Čiste se knjige, nije ni da su i lomače isključene. Ali, ništa zato - knjige su najživlje kad ih se spaljuje...

“Ja sam bio u Srbiji/Srbija je na robiji”, slavni stihovi Petra Pajića (da prizovemo još jednog srpskog pjesnika) danas zvuče gotovo bukvalno. Najjednostavnije rečeno - ako policajci određuju što će biti lektira, onda to nije država, nego zatvor.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")