U ekonomiji postoji vrlo malo pojmova sa tako velikim ideološkim opterećenjem kao što je to slučaj sa terminom "slobodna trgovina". Ako danas zagovarate slobodnu trgovinu, onda će vas najvjerovatnije nazvati apologetom plutokrata, finansijera i korporacijskih štetočina. Ako podržavate otvorene ekonomske granice, bićete označeni kao naivni, ili, što je još gore, kao marioneta Komunističke partije Kine koja malo brine o ljudskim pravima i sudbini običnih domaćih radnika.
Kao i u svakoj karikaturi, i u ovom stavu protivljenja spoljnoj trgovini ima zrno istine. Povećanje spoljne trgovine je u nekoliko posljednjih decenija zaista doprinijelo rastu nejednakosti i slabljenju srednje klase u SAD i drugim razvijenim zemljama. Slobodna trgovina je izašla na loš glas jer su zagovornici globalizacije ignorisali njene negativne aspekte i ponašali se kao da se tu ništa ne može učiniti. Ovaj jaz su iskoristili demagozi (poput Donalda Trampa) koji su priču o spoljnoj trgovini iskoristili da bi demonizovali rasne i etničke manjine, kao i imigrante i ekonomske konkurente.
Antipatija prema spoljnoj trgovini nije ograničena samo na krajnje desničarske populiste. Tu možete pronaći i radikalne ljevičare, klimatske aktiviste, aktiviste za bezbjednost hrane, aktiviste za ljudska prava, sindikate, zaštitnike potrošača i antikorporativne grupe. Američki predsjednik Džo Bajden takođe se primjetno distancirao od slobodne trgovine. Prioritet njegove administracije nije hiperglobalizacija, već stvaranje sigurne, zelene, pravedne i održive američke ekonomije. Čini se da svi predstavnici progresivnih snaga vjeruju da je slobodna trgovina prepreka socijalnoj pravdi, kako god da je shvatamo.
Ali, nije uvijek bilo tako. Slobodna trgovina je bila jedna od ključnih ideja političkih reformatora 19. vijeka, koji su je vidjeli kao pomoćno sredstvo za pobjedu protiv despotizma, za okončanje ratova i smanjenje zastrašujuće imovinske nejednakosti. U svojoj knjizi "Pax Economica: ljevičarske vizije svijeta slobodne trgovine", istoričar Mark-Vilijam Pejlen sa Univerziteta u Egziteru podsjeća nas da je tadašnji ekonomski kosmopolitizam obuhvatao progresivne ideje poput borbe protiv militarizma, ropstva i imperijalizma.
Nisu samo politički liberali podržavali slobodnu trgovinu. Krajem 19. vijeka američki populisti su se aktivno suprotstavljali zlatnom standardu ali i uvoznim carinama, za koje su vjerovali da koriste samo krupnom biznisu i štete običnim ljudima. Oni su se zalagali za pravičniji progresivni porez na dohodak. A početkom 20. vijeka mnogi socijalisti su smatrali da je slobodna trgovina, zasnovana na nadnacionalnim propisima, protivotrov za militarizam, monopole i ekonomsku nejednakost.
Takvi kontradiktorni stavovi bi, čini se, trebalo da odvedu u ćorsokak. Da li spoljna trgovina doprinosi miru, slobodi i ekonomskom prosperitetu ili pospješuje sukobe, represiju i nejednakost? Ovo je u stvari više prividna nego stvarna enigma - oba ishoda (i bilo koji ishod između) zavise od toga koga spoljna trgovina čini jačim.
Liberali i reformatori 19. vijeka zagovarali su slobodnu trgovinu jer je, po njihovom mišljenju, protekcionizam služio interesima retrogradnih snaga, posebno zemljoposjedničkoj aristokratiji, poslovnim monopolistima i pristalicama rata. Oni su vjerovali da ekonomski nacionalizam ide ruku pod ruku sa imperijalizmom i agresijom. Pejlen citira članak ekonomiste Džozefa Šumpetera iz 1919. koji je opisao imperijalizam kao "monopolistički simptom atavističkog militarizma i protekcionizma - bolest koju može izliječiti samo snaga demokratske slobodne trgovine".
Ovaj koncept je uticao na međunarodni trgovinski sistem nastao poslije II svjetskog rata. Američki arhitekti Međunarodne trgovinske organizacije (ITO) pošli su stopama Kordela Hala, državnog sekretara u administraciji predsjednika Frenklina D. Ruzvelta. Oni su vjerovali da će kroz slobodnu trgovinu pomoći uspostavljanju mira u svijetu. Hal je bio ekonomski kosmopolita i sljedbenik Ričarda Kobdena, radikalnog zagovornika slobodne trgovine iz 19. vijeka. Poslijeratni poredak, za razliku od prethodnih režima, trebalo je da postane sistem globalnih pravila koja će staviti tačku na bilateralizam i imperijalne privilegije. Iako je američki Kongres odbio da ratifikuje povelju ITO, neki od njenih ključnih principa, uključujući multilateralizam i nediskriminatorske prakse, zadržani su u Opštem sporazumu o carinama i trgovini (GATT), koji je prethodio osnivanju Svjetske trgovinske organizacije.
Međutim, spoljna trgovina se jednako lako može pretvoriti u oruđe za autoritarne i militarističke ciljeve. Najupečatljiviji primjer za to je takozvani period Antebellum America, kada je slobodna trgovina pomogla jačanju ropstva. Prilikom izrade nacrta Ustava SAD 1787. godine, južnjački robovlasnici pobrinuli su se da njegov tekst zabrani oporezivanje izvoza. Bili su svjesni da će slobodna trgovina osigurati da plantažna poljoprivreda ostane profitabilna i da će robovlasnički sistem, na kome je zasnovana, biti zaštićen. Kada je Sjever pobijedio Jug u Građanskom ratu, ropstvo je ukinuto, a politike slobodne trgovine zamijenjene protekcionizmom, što je više odgovaralo poslovnim interesima Sjevera.
Slična situacija je bila i sa britanskim imperijalistima. Nakon ukidanja zakona o kukuruzu 1846. godine, britanska vlada je deklarativno okrenula leđa protekcionizmu i počela da gura Evropu ka sporazumima o slobodnoj trgovini. Međutim, u Africi, na Bliskom istoku i u Aziji, slobodna trgovina je nametana preko nišana kad god bi Britanci naišli na slabe vladare u zemljama koje su imale vrijedne sirovine i atraktivna tržišta.
Sredinom 19. vijeka, Britanci su vodili zloglasne Opijumske ratove kako bi natjerali kineske vlasti da otvore svoja tržišta za britansku i drugu zapadnu robu (među kojima je glavni bio opijum). U rezultatu, zapadne zemlje mogle su da kupe kineski čaj, svilu i porcelan, a da ne troše svoje zlatne rezerve. Opijum je uzgajan u Indiji, gdje je britanski monopol (detaljno opisan u novoj knjizi Amitava Goša "Dim i pepeo") primorao farmere da rade u užasnim uslovima, sa dugoročnim negativnim posljedicama. Slobodna trgovina je služila represiji i ratu, i obrnuto.
Multilateralni režim slobodne trgovine, uveden nakon II svjetskog rata pod patronatom SAD, prošao je mnogo bolje. U okviru GATT-a, ratovi su zamijenjeni trgovinskom diplomatijom, a mnoge nezapadne zemlje, uključujući Japan, Južnu Koreju, Tajvan i posebno Kinu, uspjele su brzo da ojačaju svoje ekonomije zahvaljujući pristupu globalnim tržištima.
Do 1990-ih, međutim, ovaj trgovinski režim postao je žrtva sopstvenog uspjeha. Velike korporacije i multinacionalne kompanije, osnažene ekspanzijom globalne ekonomije, sve češće su upravljale trgovinskim pregovorima. Životna sredina, javno zdravlje, ljudska prava, ekonomska sigurnost, pravda unutar zemlje - sve je to otišlo u drugi plan. Međunarodna trgovina je ponovo počela da odstupa od prvobitnog koncepta Kobdena i Hala, prerastajući u izvor međunarodne nesloge, a ne harmonije.
Istorijska pouka glasi - da bismo od spoljne trgovine napravili pozitivnu silu, moramo je demokratizovati. To je jedini način da se osigura da će ona služiti opštem dobru, a ne uskim interesima. Ovo je važna lekcija koju treba imati na umu kada u narednim godinama budemo rekonstruisali globalni trgovinski režim.
Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard; predsjednik je Međunarodne ekonomske asocijacije
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)
Bonus video:
