Zagreb je proteklih sedmica slao šizofrene poruke, pokušavajući sjedjeti na dvije stolice. Predsjednica Grabar-Kitarović zagovarala je partnerstvo s Trampovom Amerikom, dok je premijer Plenković pokušavao uvjeriti kako Hrvatska ostaje vjerna evropskoj politici
Nove američke sankcije Rusiji dodatno će pogoršati ionako loše odnose Europe i SAD. Međutim, novo američko zaoštravanje odnosa s Moskvom, za koje se Washington ovaj put odlučio bez konzultacija s Europom - iako su Washington i Bruxelles 2014. prve sankcije Rusiji zbog aneksije Krima i potpore proruskim separatistima na istoku Ukrajini nametnuli zajedno - vjerojatno će izazvati nove podjele u Europi.
No, krenimo redom. Nove američke sankcije ne pogađaju samo Rusiju, nego i Europu, posebice velike europske energetske kompanije i države, koje na ovaj ili onaj način na energetskom polju surađuju s Rusijom. Ovaj put nije na meti samo njemačko-ruski projekt Sjeverni tok 2 i kompanije koje sudjeluju u tom projektu, nego sve strane kompanije koje ulažu u ruski energetski sektor. Cilj je američkih sankcija sankcionirati svako poduzeće koje sudjeluje u energetskim poslovima s Rusijom, a na meti je i ruski financijski, prometni, rudarski, metalski i pomorski sektor. Svaka kompanija koja bude surađivala s ruskim poduzećima pri razvoju i modernizaciji ruske plinovodne i naftovodne mreže bit će kažnjena, što će, kako se pribojavaju u EU, ugroziti sigurnost postojećih plinovoda i naftovoda koji povezuju Europu i plinska i naftna polja u Rusiji. Pritom je važno imati na umu da dodatne američke sankcije Rusiji neće previše pogoditi američke kompanije, ali zato hoće europske koje imaju puno više poslova u Rusiji, kao što SAD uopće ne ovisi o ruskom plinu, za razliku od Europe.
Ovdje je zapravo riječ o američko-ruskom nadmetanju za europsko energetsko tržište. SAD želi kontrolu nad ruskim izvozom plina u Europu, kako nad postojećim plinovodima, tako i nad projektima koji su u pripremi, poput Turskog toka kojim Rusija plin preko Turske planira transportirati prema Europi. Kontrola nad ruskim izvozom plina u Europu znači i kontrolu nad Rusijom, s obzirom na to da je riječ o vitalnom segmentu ruskoga gospodarstva.
Washington ruski plin u Europi želi nadomjestiti ohlađenim tekućim plinom koji bi se tankerima prevozio iz SAD, ali i drugih zemalja, poput Katara, o čemu je američki predsjednik Donald Trump nedavno govorio u Poljskoj, no Njemačka je krajnje skeptična prema toj ideji. Njemačko gospodarsko čudo, naime, uvelike pokreću energenti uvezeni iz Rusije. Njemačka uvozi više od 70 posto energenata, od kojih čak četvrtina dolazi upravo iz Rusije. Kada je riječ o plinu, uvozom iz Rusije Njemačka zadovoljava 40 posto svojih potreba za prirodnim plinom.
Alternativni ohlađeni tekući plin za Njemačku još nije opcija, jer u njemačkim lukama nemaju potrebnu infrastrukturu, ali i zato što je taj plin značajno skuplji od ruskog plina, što bi, pribojavaju se u Berlinu, ugrozilo konkurentnost njemačkoga gospodarstva. Njemačka vlastitom proizvodnjom pokriva samo 15 posto svojih potreba, a ideje da se tzv. frackingom, kojim se pomoću otrovnih kemijskih supstanci plin izvlači iz dubine zemlje, poveća domaća proizvodnja, neprihvatljive su zbog ekoloških razloga.
Zato Njemačka ostaje vjerna ruskom plinu i zato je upravo Njemačka, nakon Moskve, glavna meta novih američkih sankcija Rusiji. U Moskvi su burno reagirali na nove sankcije Washingtona, ali reakcije iz Bruxellesa i Berlina nisu puno blaže. U Bruxellesu čak razmišljaju o suspenziji američkih sankcija na teritoriju EU-a, kao i o odgovarajućim protumjerama, što će dovesti do dodatnog zaoštravanja američko-europskih odnosa.
Washington će se u tom sporu osloniti na potporu onih europskih zemalja koje su se i dosad snažno protivile njemačko-ruskom plinskom savezništvu, a riječ je o istočnoeuropskim članicama EU, na čelu s Poljskom. Upravo je Poljska, uz potporu Slovačke i Mađarske, pokušala blokirati njemačko-ruski projekt Sjeverni tok 2, ali u tome nije uspjela. Zasigurno nije slučajno da je većina tih zemalja danas okupljena u inicijativi Tri mora, na čiju potporu Washington sigurno računa. U toj inicijativi, barem formalno, i Hrvatska ima važnu ulogu, jer riječ je o poljsko-hrvatskoj inicijativi, premda je ona osmišljena u Washingtonu još u vrijeme administracije Baracka Obame. U sklopu te inicijative na Krku bi trebao biti izgrađen LNG terminal, koji je formalno europski projekt, premda je riječ o projektu koji ima snažnu potporu Washingtona, s ciljem daljnjeg ograničavanja ruskog energetskog utjecaja u Europi, bez obzira na činjenicu što plin iz budućeg plutajućeg terminala na Krku cijenom neće biti konkurentan ruskom plinu.
Zato će ovaj njemačko-američki prijepor mnoge stvari i u Hrvatskoj istjerati na čistac. Hrvatska će morati odlučiti želi li pripadati europskoj jezgri ili novoj, Trumpovoj Europi, na margini EU, jer Zagreb je proteklih tjedana slao šizofrene poruke, pokušavajući sjediti na dvije stolice. Predsjednica države Kolinda Grabar-Kitarović zagovarala je partnerstvo s Trumpovom Amerikom, dok je premijer Plenković pokušavao uvjeriti kako Hrvatska ostaje vjerna europskoj politici. Sada će morati odabrati.
(novilist.hr)
Bonus video:
