Zašto krajnje desničarska politika privlači toliko mladih? Ankete pokazuju da 36% Francuza starosti od 18 do 24 godine podržava Nacionalni front Marin le Pen, dok otprilike 31% njih u Holandiji podržava nacionalističku, antiimigracionu Partiju za slobodu Gerta Vildersa. Slično tome, nedavna anketa pokazuje da 26% Amerikanaca od 18 do 29 godina daje prednost bivšem američkom predsjedniku Donaldu Trampu u odnosu na aktuelnog Džoa Bajdena.
Iako ove brojke ne odražavaju stavove većine mladih ljudi, one su ipak upečatljive i donekle neočekivani. Jer ipak je, i to najmanje četiri decenije nakon završetka Drugog svjetskog rata, mladost bila sinonim za ljevicu, želju da se svijet promijeni nabolje i borbu za otvoreno, raznoliko i egalitarno društvo u kojem fašizam nikada ne bi mogao ponovo da se pojavi. Nasuprot tome, krajnja desnica je povezivana sa raščupanim starijim muškarcima koji su odisali ustajalim mirisom braon ili crnih košulja, koje su možda ranije nosili.
Ovo je počelo da se mijenja 1990-ih. Do tada su mnogi stari ekstremisti umrli, a partije lijevog centra gubile su svoj mladalački idealizam. Sovjetski Savez je izgubio Hladni rat, a dio entuzijazma za kolektivno poboljšanje stanja stvari možda je izblijedio sa njim.
U međuvremenu su i konzervativne partije i one lijevog centra pale pod uticaj neoliberalizma. Godine 1998, Piter Mendelson, portparol britanske Laburističke partije pod tadašnjim premijerom Tonijem Blerom, dao je famoznu izjavu da će biti „intenzivno opušten” u vezi s ljudima koji se „prljavo bogate” – sve dok plaćaju poreze.
Mendelsonova izjava, zbog koje je kasnije požalio, odražava širu političku promjenu. Stranke lijevog centra su se sve više povezivale sa urbanim elitama koje su imale koristi od globalizovane ekonomije u kojoj su imigranti obezbjeđivali jeftinu radnu snagu, a dobro obrazovani kosmopoliti mogli da traže finansijski profit ili intelektualnu stimulaciju gdje god požele. Oni koji su se osjećali ignorisanim, prezrenim i ostavljenim zbog globalizacije, počeli su da ismijavaju ove elite kao „ljude niotkuda“.
Mnogi od ovih nezadovoljnih glasača su ranije podržavali ljevičarske stranke istorijski vezane za sindikalni pokret, kao što su Laburistička partija u Velikoj Britaniji i Demokratska partija u SAD. Sada su počeli da osjećaju da su ih i na biznis orijentisani konzervativci i neoliberlani lijevi centar – isključili.
Nova generacija desničarskih populista požurila je da popuni politički vakuum, obećavajući da će se boriti za obespravljene i to protiv korumpirane globalističke elite koja navodno dopušta imigrantima da preuzmu poslove domaćih radnika. Pokojni austrijski vatreni političar Jerg Hajder, lider švedskih demokrata Džimi Akeson, italijanska premijerka Đorđa Meloni i njen zamjenik Mateo Salvini, vrhunski su primjeri ove nove vrste političara. Vješti manipulatori u strogim odijelima, talentovani da zabavljaju, raspiruju bijes i nezadovoljstvo. Neki od njih čak flertuju sa fašističkim i nacističkim simbolima, pomjerajući granice poslijeratnih tabua.
Iako znatno stariji, Tramp je od istog štofa. Iako možda lično nije napisao referencu na "ujedinjeni Rajh", koja se pojavila u videu koji je nedavno podijelio, Tramp već dugo prihvata retoriku krajnje desnih radikala, nudeći fantaziju o prošloj veličini Amerike i obećavajući da će držati podalje imigrante koji "truju krv naše zemlje."
Takva obećanja će se sigurno svidjeti nekim mladim ljudima i to iz istih razloga kao što je nekada bio slučaj sa ljevičarskim idealima. Kako je jedan osamnaestogodišnji Njemac nedavno rekao za Fajnenšel tajms, on namjerava da glasa za Alternativu za Njemačku (na izborima za Evropski parlament) jer ta stranka krajnje desnice nudi „čist raskid sa sumornom sadašnjošću i svijetlu viziju budućnosti”.
Slatkorječivi govornici ekstremne desnice bi takođe mogli privući mladiće koji smatraju da je kul kršiti savremene društvene tabue vezane za mušku dominaciju i privilegije. Ali bez obzira na privlačnost, to nema veze s konzervativizmom. Vođe krajnje desnice poput Trampa, Vildersa i Salvinija nisu konzervativci – njihov primarni cilj je da poremete i unište.
Konzervativizam je sada više na drugoj strani. Protiv rastuće plime radikalnog populizma sada su iskusni političari, poput Bajdena, koji pokušavaju da sačuvaju uspostavljene institucije liberalne demokratije: nezavisno pravosuđe, slobodnu štampu i fer izbore. Izgradnja ili obnova ovih institucija nakon katastrofe Drugog svjetskog rata nekada je bio progresivan projekat. Danas je zaštita ovih institucija od onih koji žele da ih unište i iskoriste svaku priliku da napadnu sudije, zakonodavce i građane koji ih podržavaju - doslovce konzervativna težnja.
Mladim ljudima, ponesenim perspektivom radikalnih promjena, 81-godišnji Biden može djelovati kao relikt prošlosti koji se drži zastarjelog sistema. Neko bi mogao da tvrdi, kao što bih mogao i ja, da je postepena demokratska promjena poželjnija od rušenja postojećeg poretka, ali je malo vjerovatno da će takva poruka nemirne mlade ljude privući nazad etabliranim strankama lijevog centra. Iako je Bajdenov prethodnik, Barak Obama, na neko vrijeme to i uspio, na kraju je razočarao mnoge svoje mlade pristalice time što nije bio dovoljno radikalan.
Tramp ne treba mnogo da ubjeđuje mlade ljude da glasaju za njega. Ako dovoljno njih odbije da glasa za Bajdena, bilo zato što je prestar, previše konzervativan ili previše naklonjen Izraelu, Tramp bi mogao da pobijedi na predsjedničkim izborima u novembru. A ako bude izabran, nastaviće da uništava norme kao i institucije koje omogućavaju funkcionisanje demokratije.
Buduće generacije možda će morati naporno da rade da bi ispravile štetu, ali će to možda i ojačati entuzijazam mladih da ponovo grade svijet i da ga učine boljim mjestom. Ostaje samo da se nadamo da će u tome uspjeti.
Autor je profesor demokratije i ljudskih prava
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N.R.)
Bonus video:
