DEMOKRATSKA EKONOMIJA

Postepenost, greška Evrope

Kriza eura je rezultat zabluda da će se monetarna unija postepeno pretvoriti u politički savez
2 komentar(a)
jedan euro, Foto: Shutterstock
jedan euro, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 04.02.2019. 18:34h

Evropa je pala u punu zavisnost od svoje zajedničke valute, koja ne samo  da nije bila ni potrebna za evropske integracije, nego faktički urušava Evropsku uniju. Pa šta raditi s tom valutom koja nema svoju državu i sa 19 evropskih država koje nemaju svoju valutu, onu koju kontrolišu?

Logičan odgovor glasi: ili ukinuti euro ili stvoriti federalnu državu, koja mu je potrebna. Problem je u tome što bi prvo rješenje bilo nevjerovatno skupo, a drugo  je neizvodljivo u današnjoj političkoj  klimi u kojoj caruju renacionalizacije suvereniteta.

Oni koji se slažu da su troškovi zamjene eura toliko visoki da  o tome ne treba ni razmišljati, prinuđeni su da se prepuste mašti, koja je sad veoma moderna, posebno nakon izbora E. Markona u Francuskoj. Njihova ideja je da Evropa, na neki način, uz pomoć nekih nepoznatih mehanizama nađe svoj put ka federalnoj državi. “Jednostavno treba biti uporan”. Izgleda da je to njihova deviza. Makronova ideja je da treba izaći iz pasivnog optimizma i dobiti saglasnost

Njemačke da eurozona pređe u savez sličan državi: u labaviju verziju federacije. U zamjenu za prevođenje francuskog tržišta rada na formu koja je više njemačka,  kao i za obuzdavanje budžetskog deficita Francuske, Njemačku mole da se principijelno saglasi na zajednički budžet, zajedničko ministarstvo finansija i zajednički parlament zemalja eurozone koji bi obezbjeđivao  demokratski legitimitet. Da bi taj predlog postao prijemčiv da vladu Njemačke, predloženi zajednički budžet ima minijaturni obim (otprilike 1% od ukupnog prihoda eurozone). Iz njega bi bile finansirane neke osnovne strukture predviđene u varijanti “labave federacije” -  npr. djelimična socijalna zaštita nezaposlenih i zajednički sistem osiguranja depozita, što daje smisao evropskom (takozvanom) bankarskom savezu. Ovaj plan previđa i emisiju zajedničkih obveznica (tzv. eurobveznice) koje će predstavljati samo mali novi dug, dok se objedinjavanje ogromnih dugova koje su se nakupile u  eurozone direktno zabranjuje. 

Makron shvata da bi takva federacija s makroekonomske tačke gledišta bila beznačajana na fonu dubine dužničke, bankarske, investicione i socijalne krize koja se razvija u zemljama eurozone. Ipak, razmišljajući u duhu za EU tradicionalne postepenosti, on smatra da će sličan korak biti politički važan i odlučan na putu pravoj federaciji. 

“Čim se Njemci slože sa samim principom, ekonomija će ih natjerati  da prihvate i   neophodne gabarite”, upravo  tako mi je nedavno opisao situaciju jedan francuski političar. Takav optimizam može izgledati opravdan u svjetlu predloga koje je ranije i istim povodom davao niko drugi do Volfgang Šojble, njemački ministar finansija. Ali postoje ozbiljni razlozi  za skepticizam.

Kao prvo, kancelarka Angela Merkel i Šojble nisu od juče. Ako Makronovi ljudi budu predstavljali labavu federaciju kao prvi korak na putu ka punoj političkoj integraciji, isto će pomisliti i Merkel, Šojble i osnaženi “Slobodni demokrati” (koji će najvjerovatnije ući u koalicionu vladu sa demohrišćanima A. Merkel nakon izbora u septembru). Uljudno, ali decidno, oni će odbaciti francuske inicijative. 

Kao drugo, u malo vjerovatnom slučaju da Njemačka pristane na labavu federaciju, bilo koja promjena u radu eurozone će, nesumnjivo, uništiti znatan dio političkog kapitala tih reformatora. A ako reforme ne donesu ekonomske i socijalne rezultate koji će povećati (a ne uništiti) šanse za stvaranje prave federacije, a ja sumnjam da ih neće povećati, slijedi politička reakcija koja će okončati svaku perspektivu da se takva federacija pojavi u budućnosti. Ukidanje eura   biće neizbježno, koštaće skuplje i ostaviće Evropu u stanju još većeg urušavanja.

Ako sam u pravu da će postepeni pristup Makrona i njegov projekat labave federacije propasti, šta onda može biti alternativa? Moj je odgovor jednostavan: treba iskoristiti postojeće evropske institucije za simuliranje realne federacije u četiri sfere u kojima se osjeća kriza eura - državni dug, bankarski sektor, investicije, siromašenje stanovništva.  

Čim se situacija u te četiri podkrize stabilizuje, opet će se pojaviti nade i ideja Evrope biće rehabilitovana. Tada - i samo tada - moramo početi proceduru saziva konstitutivne skupštine koja mora biti u temelju bilo kakvog plana stvaranja punopravne demokratske federacije. 

Ali kako se već sada, u okviru postojećih sporazuma i institucija, može simulirati federacija koja  s tačke gledišta makroekonomije i makrosociologije ima težinu? Zamislite pres-konferenciju na kojoj učestvuju predsjednici Evropskog savjeta, Evropske komisije, Evropske centralne banke (ECB) i Evropske investicione banke (EIB). Dali su zajedničku izjavu o pokretanju - u jutarnjim satima - četiri nove inicijative koje ne zahtijevaju ni izmjenu ugovora EU, niti stvaranje novih institucija. 

Kao prvo, EIB će pokrenuti veliki zeleni investicioni program oporavka ekonomije u iznosu od 5% od prihoda u eurozoni. On će u cjelini biti finansiran na račun obveznica EIB-a, koje će - u slučaju neophodnosti -  ECB kupovati na sekundarnom tržištu kako bi održali svoj prinos   na vrlo niskom nivou. 

Drugo, ECB će servisirati (bez kupovine) dio dospjelih državnih obveznica eurozone, izdavanjem vlastitih ECB obveznica,  a u skladu s Ugovorom iz Mastrichta (60% BDP-a).   Ove obveznice treba da  otkupe države članice čiji dug djelimično servisira ECB-a sa vrlo niskim prinosom koji ECB može da osigura.

Kao treće, banke na granici bankrotstva biće denacionalizovane. Oslanjajući se na neformalni međuvladin dovogor bankarski supervizor  ECB imenovaće  nove bordove direktora, a bilo kakva dokapitalizacija će biti finansirana direktno iz Evropskog  mehanizma za stabilnost (ESM). U zamjenu za to ESM će dobiti akcije banka koje će u budućnosti ponovo prodati  u privatnom sektoru.

Kao četvrto, sva dobit od prodaje obveznica ECB, pored čitave dobiti od rada njenog internog sistema računovodstva Target2, biće korišćene za finansiranje, zajedničkog za čitavu eurozonu, programa kartica za besplatnu hranu, u američkom stilu, koji će pomoći da se zadovolje osnovne prehrambene potrebe evropskih porodica koje žive ispod granice siromaštva. 

Obratite pažnju: dovoljna je jedna pres-konferencija da objavite cijelom svijetu da je eurozona spremna da simulira politički federaciju, koristeći već postojeće institucije za restrukturalizaciju svog državnog duga (i to bez otpisa), za formiranje pravog bankarskog saveza, povećanje obima ukupnih investicija i smanjenje problema siromaštva na kontinentalnom nivou. Obratite, takođe, pažnju da je tu simuliranu federaciju moguće stvoriti već ujutro, a da se ne dođe u sukob sa postojećim sporazumima EU. 

Kriza eura je rezultat zabluda da će se monetarna unija postepeno pretvoriti u politički savez. Danas Evropi prijeti nova greška zbog postepenosti -  uvjerenje da će navodno labava federacija prerasti u realnu demokratsku federaciju.

Koliko god to paradoksalno zvučalo, proglašenje simulirane federacije danas može biti posljednja šansa da se spase san o istinskoj Evropskoj uniji.

Autor je profesor ekonomije na Univerzitetu u Atini; bio je grčki ministar finansijaCopyright: Project Syndicate, 2017.

Preporučujemo za Vas