Prošetate li bilo kojim ruskim gradom, od Moskve i Sankt Peterburga do Jekaterinburga i Kazanja, naići ćete na ljude koji nose tamnoplave ili crvene dukseve sa prepoznatljivim sovjetskim simbolom - čekićem, srpom i zvijezdom. Vidjećete, takođe, mnoštvo tradicionalnih krznenih kapa ukrašenih crvenom zvijezdom (iako su posljednje zime bile najtoplije u istoriji).
U suvenirnicama će vas dočekati šolje sa simbolima SSSR-a - portretima Lenjina, Staljina i kosmonauta Jurija Gagarina. Čak je i Vladimir Visocki, kantautor i pjesnik hrapavog glasa, čiju je zajedljivu poeziju sovjetski režim cenzurisao 1960-ih i 1970-ih, postao dio ove turneje po ruskoj nostalgiji. A njena pojava ne može biti prikladnija: idealizovana verzija prošlosti legitimiše represivnu sadašnjost i budućnost.
U centru Moskve nedavno sam ušla u razgovor sa prodavcem novina koji mi je objasnio da mnogi pamte Drugi svjetski rat kao trenutak kada su Rusi pokazali veliku hrabrost, rane poslijeratne godine kao vrijeme relativnog zatišja, a 1970-e kao doba stabilnosti. Po njegovom mišljenju, ta “sjećanja” podstiču čežnju za snažnim liderom “sovjetskog tipa”.
Prodavac je svjestan da su preovlađujući narativi pogrešni. “Bio sam dječak kada se moja porodica preselila iz zajedničkog (25 ljudi naguranih u pet soba) u poseban stan”, prisjeća se on. Ova promjena, koju je omogućio Nikita Hruščov (kada smo razgovarali, prodavac nije znao da je on moj pradjed), konačno je omogućila njegovoj porodici da živi kao “nezavisni ljudi”, a ne kao “mravi u velikom sovjetskom, staljinističkom kolektivu”.
Međutim, danas u Rusiji nije uobičajeno hvaliti Hruščova koji je osudio Staljina, a ni Mihaila Gorbačova i Borisa Jeljcina (koji su bili previše otvoreni, previše željni kontakata sa svijetom). Prodavac je ukrasio svoj kiosk portretima “tima snova”: Lenjina, Staljina, Gagarina, Visockog, kao i ruskog moćnika u sovjetskom stilu Vladimira Putina. Na moje pitanje “zašto”, odgovorio je: “Zbog naroda”.
Moj sagovornik, električar u penziji, na poslu ima dosta vremena za gledanje filmova. Zapanjivši me svojim poznavanjem međunarodne kinematografije, ponudio je čitav meni definicija nostalgije. U filmu Velika ljepota Paola Sorentina nostalgija je utjeha za one koji ne vjeruju u budućnost. A u američkoj TV seriji Mad Men (njegova omiljena) to je bolom podstaknuta želja za povratkom korijenima. I jedno i drugo tumačenje može se primijeniti na današnju Rusiju.
Nasuprot tome, noviji ruski filmovi “podižu nostalgiju kao kvasac”, nastavio je prodavac. Dijelom je mislio na niz rimejkova bajki i sovjetskih klasika kao što su Posljednji vitez, Ognivo i Čeburaška (sovjetska verzija Mikija Mausa), kao i na nove filmove zasnovane na ruskim narodnim likovima i istorijskim herojima. Filmovi i televizijske serije, sve u trijumfalnom duhu, iz Drugog svjetskog rata takođe su u porastu...
To nije slučajno, pošto je Putin odavno shvatio da je nostalgija moćno oruđe za smirivanje - i pokoravanje - javnosti. U vrijeme kada je prvi put postao predsjednik, 2000. godine, Rusi su već doživjeli kolaps imperije, nagli pad globalne pozicije zemlje i agresivnu “šok terapiju” koja je proizvela neobuzdan oblik kapitalizma. Mnogima je nedostajala jednostavnost prošlosti, vrijeme u kom su znali svoje mjesto i nisu morali da se takmiče za život; čeznuli su za tim da se ponovo osjećaju ponosnim, bezbjednim i poštovanim.
Prepoznavši ove želje, Putin je vratio sovjetsku himnu, koju je 1943. godine odobrio Staljin lično, kao i zastavu Crvene armije kao zvaničnu zastavu ruske vojske. Prisvojio je Visockog, koji je, iako buntovnik, bio i patriota. Prikazi sovjetskih godina koje je Kremlj slikao u sepijskim tonovima postepeno su prodirali u ljudske duše.
Danas u televizijskim programima poznati umjetnici pjevaju sovjetske pjesme; postoje TV kanali koji emituju samo sovjetske filmove; a reklame veličaju sovjetsko herojstvo i odbacuju zapadne uticaje. U jednom nedavnom oglasu, djed prikazuje svom unuku klasične sovjetske likove kao zamjenu za Osvetnike ili Akvamena (franšize koje su nedostupne za Rusiju nakon što je napala Ukrajinu 2022. godine). “Gledaćemo ih uz palačinke, a ne uz kokice”, kaže radosno dječak.
Umjetničke izložbe sada su neizostavno povezane sa sovjetskim temama. Ponedjeljkom ujutru u školama se intonira ruska himna - tradicija iz Staljinovog doba koja se smatrala suvišnom kada sam ja bila u školi, 1970-ih, ali je ponovo oživjela 2022. kada je počeo ukrajinski rat. Iste godine, roman Aleksandra Fadejeva iz 1946. Mlada garda - krajnje osrednje djelo o herojskoj borbi sovjetske omladine u Ukrajini pod njemačkom okupacijom - dodat je školskim programima, a po ugledu na sovjetski komsomol i mlade pionire formiran je i novi omladinski pokret, Pokret prvih, koji je sponzorisala država.
Nostalgija smiruje ljude u vremenima nesigurnosti, ali ih i drži poslušnim. Logika je sljedeća: Rusi se ne mogu žaliti ako sad odjednom moraju da stegnu kaiš jer su njihovi preci bez prigovora žrtvovali mnogo više. Pogledajte samo kakve su velike podvige ostvarili, kakve su velike pobjede izvojevali - i sve to zarad Otadžbine. Kada se na nedavnom takmičenju u Kazanju jedna od skijašica, osvajačica olimpijske medalje, požalila na loše uslove, predsjednik Skijaškog saveza oštro ju je ukorio rekavši da je sportistima prethodnih generacija bilo mnogo gore.
U tome i leži opasnost nostalgije i njena privlačnost Putinu: ako Ruse obuzme čežnja za imaginarnom prošlošću, oni se neće boriti za bolju budućnost, a Kremlj može nesmetano da obnovi elemente stvarne prošlosti koji su sve samo ne poželjni. Ništa čovjeka ne može da probudi iz nostalgičnog sanjarenja kao gulazi i prisilni nestanci.
Autorka je profesorica međunarodnih poslova u Novoj školi Univerziteta u Njujorku
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
